Subota, 30 Svi 2020
Kako provodite vrijeme u izolaciji?  Stanko Krnić; "Kad ti život da limun – napravi limunadu"

Kako provodite vrijeme u izolaciji? Stanko Krnić; "Kad ti život da limun – napravi limunadu"

Župski stomatolog i pjesnik Stanko Krnjić kako ne može stalno mirovati u izolaciji počeo je pomalo odrađivati sve one poslove koje je dugo odgađao, poprilično vremena provodi u prirodi,  a dok obavlja teške fizičke poslove vrti ideje po glavi koje naknadno prenosi na papir. „Zahvaljujući“ novim životnim okolnostima, zadnjih dana je dovršio uređivanje još jedne svoje knjige.

- Kad ti život da limun – napravi limunadu, odavno poznata izreka posebno je aktualna u ovo vrijeme. Ne kažem ovih dana, jer „ovi dani“ se produžuju u neki nedogled, pa im se kraj baš i ne nazire. No, da se vratim onom limunu. Je li ovo baš samo limun ili ima još nečeg?

Prošli mjesec netko je potegao ručnu, spustio zavjesu, rekao „game over“, nazovimo to kako želimo, ali nepojmljivo je sve stalo. Scenarij koji je bio nezamisliv u našim glavama, ne pomalo, već naglo stupio je nama pred noge. Našli smo se u do sad neviđenoj situaciji. Većina naših dnevnih rituala ostala je negdje iza nas, mi kao da polažemo tečaj novog prilagođavanja na neka druga životna pravila. Ubrzani životni ritam, koji se sad pred sezonu trebao još više ubrzati, najednom je stao. Počeli smo živjeti nekim malo sporijim životom, za kojim smo toliko čeznuli i kojeg smo godinama dozivali. Kažu, pazi što želiš da ti se ne ostvari. Pa, evo, ostvarilo se i učimo se novom načinu života.

Osobno, prvih dana „zabrane svega i svačega“ nisam, kao i nitko drugi, uostalom, očekivao ovakav rasplet stvari. Oteglo se! No, kako baš i ne mogu stalno mirovati, počeo sam pomalo odrađivati sve one poslove koje sam dugo odgađao, a sve zbog tog ubrzanog načina života. Najbolje stvari se događaju, kažu, kad se ništa ne mora. Dan u koji se ulazi bez plana, na svom kraju može ispasti jako lijep dan. Po nekom sličnom principu i živim ovo vrijeme. Dugoročni planovi ne postoje, ovo vrijeme pokazuje kako su takvi planovi često puta na krhkim nogama. I one koje sam imao, već sad vidim, dobrim svojim dijelom su potonuli u neku duboku vodu. Koliko god gubimo na jednoj strani, na nekoj drugoj možemo dobiti. Kažem možemo, jer se nadam da će ovo vrijeme ipak napraviti reda u glavama većine ljudi. Bar za neko vrijeme. A onda će ljudi opet postati samo ljudi.

Teška vremena uglavnom sjedine ljude pa oni postaju pitomiji, bolji, naizgled nekako drugačiji od samih sebe jučerašnjih. Kako se vremena mijenjaju tako se i ljudi okreću u njima. Često se puta pitam koje je pravo vrijeme za vidjeti onu pravu sliku čovjeka. Teško je to odgonetnuti. Do jučer sasvim obični ljudi u ovim vremenima postaju zapaženi humanitarci, na licima nekih drugih u ovim vremenima se može iščitavati samo strah i egoizam, neki postaju jako nesigurni. Možda je ovo vrijeme da se baš bolje upoznamo, da jednom, kad dođu ta neka bolja vremena ne zaboravimo kakav je tko bio u ovim vremenima. Možda onaj limun s početka i nije baš samo limun, možda služi i za otvaranje očiju svima nama, da, prvo pogledamo u sebe, a onda i u ostale ljude. Kako god, sad imamo mogućnost ne biti kakvi smo bili, ma što god to značilo.



O svemu ovom promišljam radeći sve one poslove koji me udaljuju od ležanja. A, Bogu hvala, ima ih. Poprilično vremena provodim u prirodi, umaram se fizički, ali bez stresa. Ne mora se ništa, a što se uradi, dobro je. I to je zaista dobar način življenja. Skoro pustinjački! Cijelo vrijeme dok obavljam teške fizičke poslove, vrtim ideje po glavi koje naknadno prenosim na papir. Kombinacija fizičkog i intelektualnog posla dobra je kombinacija. Neposredno prije svih ovih promjena u ruci sam imao svoju novu knjigu, upravo izašlu iz tiska. Plan za travanjsku promociju je propao, ali bit će prigode za pokazati je svijetu.

„Zahvaljujući“ novim životnim okolnostima, zadnjih dana sam dovršio uređivanje još jedne svoje knjige, a spremam još par projekata. Pišem! Kad se pomalo umorim od ove vrste posla, onda kosim, čistim šikaru, dovodim zapuštenu zemlju u red. Stavljam stvari na svoje mjesto. I tako, bez plana, ali s puno volje. Možda se pomalo bojim vraćanja u „normalu“, mislim da će to biti opet stres za sve nas, kao što je i ova promjena bila. No, kad to dođe, znat ćemo. Problem je u tome što ne znamo kad će doći i što nas zaista tek onda čeka. Bojim se da će biti još puno limuna nama pod rukama, ne znam hoćemo li moći toliko limunade napraviti. Samo da previše gorčine ne ostane nakon svega!