Štrajk nastavnog i nenastavnog osoblja u osnovnim i srednjim školama u ponedjeljak se vraća u našu županiju. Prvi dan idućeg tjedna u štrajku će biti sve škole u Hrvatskoj, a u utorak se ponovno nastavlja po cirkularnom modelu po županijama.

Sindikati nisu prihvatili ponudu premijera Plenkovića rastu osnovice za plaće svim državnim i javnim službenicama, umjesto korekcije koeficijenata zaposlenih u osnovnim i srednjim školama od 6,11 posto, što traže školski sindikati.

- Kako to da Vlada nema 450 milijuna kuna, koliko bi trebalo za 6,11 postotno povećanje koeficijenata u sustavu odgoja i obrazovanja, a odjednom je pronašla 1,2 milijarde kuna za sve zaposlene u državnim i javnim službama? To je jasna poruka da za sve ima, a za nas ne, da obrazovanje nije prioritet, da smo ponovno zadnja rupa na svirali - poručuje Sanja Šprem predsjednica Sindikata hrvatskih učitelja.

Zašto prosvjetari štrajkaju, ali i puno više o stanju u školstvu pročitajte u osvrtu profesorice Davorke Bronzić, povjerenice Sindikata hrvatskih učitelja u OŠ Župa dubrovačka.

- Već dulje vrijeme sami učitelji su svjesni da je  sustavu obrazovanja potrebna promjena. S radošću i entuzijazmom pratili smo tijek kurikularne reforme koja je trebala pokrenuti korjenite promjene u školstvu i vremenom dati odgovore na mnoga vruća pitanja. Međutim, kao što znamo, taj proces je prekinut i struku je u reformi školstva zamijenila politika. Umjesto prave reforme dobili smo njenu inačicu, takozvanu „školu za život“.

Ukratko, sve što ta “reforma” nudi, ogromna je količina novih obveza i omalovažavanje našeg znanja. Virtualne učionice, koje su nas trebale pripremiti za frontalno uvođenje škole za život, nisu ništa drugo do izmišljanje tople vode: nova terminologija, šifrirani ishodi, “novi” sustav planiranja, vrednovanja, metode, razno razne tablice i slična bespotrebna administracija koja odvlači pažnju i vrijeme učitelja od njegove primarne djelatnosti, a to je poučavanje.

Od učitelja se danas očekuje da bude visoko obrazovani čarobnjak: da prati sustav, a da u isto vrijeme bude autonoman i kreativan, da koristi nove tehnologije (koje mu najčešće nisu dostupne), da pristupi individualno svakom pojedinom učeniku na način prilagođen baš njemu, od prosječnog učenika, nadarenog učenika do učenika s teškoćama u razvoju, da se redovito stručno usavršava, sudjeluje u radu škole i lokalne zajednice, osmišljava i provodi projekte, bude pedagog, psiholog, često i drugi roditelj, organizira natjecanja, terenske nastave,vodi brigu o zdravlju učenika i tako dalje. U isto vrijeme se na učitelja gleda kao na „neradnika“ pa se često čuju neutemeljeni komentari na račun našeg radnog vremena, godišnjeg odmora, primanja.

Nisu samo učitelji žrtve sustava, jednako su njime pogođeni i učenici i roditelji. I jedni i drugi i treći su pokusni kunići raznih političkih reformi i promjena koje se uvode preko noći, bez kvalitetne pripreme i bez da su se osigurali osnovni uvjeti. Roditelji su nerijetko opterećeni borbom za preživljavanje, sve manje imaju vremena za djecu, a sustav upisa u srednju školu im nameće borbu za ocjene već od nižih razreda osnovne škole. Nažalost, taj pogrešan trend da trebamo svi biti odlični u svemu pridonosi velikom stresu i kod roditelja i kod djece. Posljedica toga je često narušena dinamika u obitelji, previše pažnje se posvećuje školskom uspjehu, a manje puno bitnijim stvarima kao što su pravilna prehrana, dovoljno sna, zajednički boravak u prirodi, kvalitetan razgovor s djetetom, osluškivanje njegovih interesa i potreba, što manje izlaganja tehnologiji, igra, druženje, ukratko svi oni čimbenici od kojih se sastoji sretno djetinjstvo. Druga posljedica ovog problema je traženje krivca van obitelji, a to je, na žalost, opet najčešće učitelj, koji je na prvoj crti krivo postavljenog sustava a koji bi zapravo trebao biti glavni suradnik u ostvarivanju zajedničkog cilja, a to je optimalan razvoj djeteta.

I da zaključim, učitelj je danas ne samo potplaćeni visokoobrazovani profesionalac već i dežurni krivac za sve mane i propuste obrazovnog sustava. Dok se taj trend ne promijeni i našoj struci ne vrati dostojanstvo i povjerenje da se bavimo onim što najbolje znamo i najviše volimo, dok se po stručnoj spremi i složenosti posla u sustavu plaća ne rangiramo na mjesto koje nam pripada, dok važnost obrazovanja prestane biti samo floskula u predizbornim kampanjama, neće biti boljeg obrazovanja i svaka reforma ostat će mrtvo slovo na papiru. Zato štrajkamo - poručila je profesorica Bronzić.