Prva polovica mjeseca studenog 1991. godine na dubrovačkom ratištu je bila jedno od najtežih razdoblja obrane Dubrovnika. 

Na današnji dan 9. studenoga 1991. godine srpsko-crnogorski agresor uspio je zauzeti Bosanku, nanoseći dubrovačkim braniteljima velike i bolne ljudske gubitke. U obrani Bosanke, prilikom izvršenja borbene zadaće tog su dana poginuli dubrovački branitelji Mario Pezzi, Hamdija Kovač, Vedran Ivošević-Genocid, Antonio Vatović, Željko Raguž, Franci Lazibat i Željko Putica.

U zapovijedi koju je toga, 9. studenoga 1991. godine, izdao komandant 9. VPS admiral Miodrag Jokić navodi se: "Ovladati širim rejonom Dubrave i Rijeke Dubrovačke, izbiti na liniju Žarkovica - Srđ - Strinčijera - Gradci - Komolac - Rijeka Dubrovačka i uspostaviti potpunu blokadu Dubrovnika s kopna i mora i primorati neprijatelja na predaju."

U zauzimanje platoa Srđa, neprijatelj je krenuo s prostora Žarkovice i Brgata, snagama 3/472. mtbr, ojačanog pripadnicima TO Herceg Novi i 16. odreda granične milicije, te potporom mornarice i avijacije.

I pored herojskog otpora branitelja, agresor je do večernjih sati 12. studenoga uspio ostvariti sve svoje ciljeve izuzev zauzimanja tvrđave na Srđu. O snazi obrane i težini borbi govori podatak da neprijatelj nije imao hrabrosti ući u praznu tvrđavu, iako su je  branitelji bili primorani napustiti u vremenu od 13. do 15. studenoga. Prema podacima Medicinskog centra tijekom napada u studenom, kada je na Grad palo preko 6000 topničkih projektila, poginulo je 15 civilnih osoba i 23 branitelja, dok je teže i lakše ozlijeđeno više od 120 osoba. 

Braneći položaj na Strinčjeri 12. studenoga 1991. poginuli su Zdenko Baričević, Tomislav Bender, Ivan Raič, Siniša Tkalec, Ante Jerko Landikušić, Božo Merčep i Vladimir Vuković.

Istog dana u neprijateljskim napadima na Komolac su poginuli Ivo Botica, Miho Klečak, Mario Mandić i Pero Nenada.

izvor; Muzej Domovinskog rata Dubrovnik