Jedan od razloga zbog kojih ovaj ruševni ljetnikovac privlači posjetitelje jest i taj što se nalazi u osamljenoj uvali koja nije narušena modernom gradnjom. Za razliku od većine ladanjskih zdanja na širem dubrovačkom području, ovdje je lako zamisliti kako je imanje izgledalo u svom punom sjaju za vrijeme Dubrovačke Republike.

Prilikom vođenih tura kroz Mline, nakon što se turisti upoznaju s detaljima povijesnog lokaliteta, najteže im je objasniti zašto ovaj biser naše povijesne baštine još uvijek nije obnovljen. Ali, teško je objasniti drugome ono što ni sami ne razumijete. Možda najveće prokletstvo stare kuće u Beterini nisu priče o smrti mlade plemkinje ili o seansama prizivanja duhova, nego upravo to što je smještena „na osami blizu mora“, daleko od ceste, hotela ili restorana pa tamo nikome „ne bode oči“ i teško da može postati projekt od prioriteta, kako se to često kaže političkim rječnikom.

Obnova koja nikad nije dovršena

Projekt obnove ovog ladanjskog zdanja osmišljen je i započet prije gotovo sto godina zahvaljujući dr. Ernestu Katiću, posljednjem privatnom vlasniku ljetnikovca u Mlinima. Naime, on je 1929. g. kupio posjed od  Ana-Marije Bettera-Cente, posljednje pripadnice obitelji Bettera u izravnoj lozi. Zajedno s imanjem dobio je i arhivsku građu iz koje se mogla rekonstruirati povijest lokaliteta. Ljetnikovac je i tada bio u ruševnom stanju kao posljedica rusko-crnogorske opsade Dubrovnika još iz 1806. g.

Kako bi ga zaštitio od daljnjeg propadanja, Katić je najprije namjeravao pretvoriti zgradu u kultiviranu ruševinu. Ipak, shvativši njezinu važnost za povijest našeg kraja ubrzo je osmislio detaljan projekt revitalizacije koji bi omogućio očuvanje baštine na održiv način. Dugotrajan proces obnove prekinuo je početak Drugog svjetskog rata i nakon toga projekt nikad nije do kraja dovršen.

Pravnik, dramski pisac, kolekcionar i zaljubljenik u dubrovačku baštinu 

Dr. Ernest Katić mlađi, poznat po nadimku Nesti, rođen je u Dubrovniku 6. veljače 1883. g., gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Nakon mature 1901. g. upisuje studij prava u Grazu, gdje 1906. g. stječe doktorsku titulu. Do kraja Prvoga svjetskog rata najveći dio karijere proveo je kao zaposlenik u Financijskom odjelu Namjesništva za Kraljevinu Dalmaciju sa sjedištem u Zadru.

Bio je izrazito svestran čovjek pa ga povijest pamti i kao dramskog pisca i esejista. 1914. g. objavljena je njegova drama „Jakobinka“ te je iste godine uprizorena u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Katić je često objavljivao svoje tekstove u novinama i časopisima i to pod pseudonimom „Lukša s Orsana“. Pored toga bio je „crkovinar“ zborne crkve sv. Vlaha, član društva „Dub“, predsjednik dubrovačkog ogranka Matice hrvatske i član uprave zaklade „Blaga djela“.

Kad je 1929. g. irski književnik i nobelovac George Bernard Shaw posjetio Dubrovnik, upravo je Katić bio njegov domaćin i vodič. Slavni pisac je nakon posjeta našem gradu navodno izjavio: „Ako želite vidjeti raj na zemlji, dođite u Dubrovnik“. Ovaj citat se često navodi kao povijesna činjenica, iako nema pouzdanih dokaza koji bi to potvrdili. Ipak, u anegdotu nije teško povjerovati ako uzmemo u obzir da je Shaw bio osebujna ličnost zapamćen i kao prva osoba u povijesti koja je dobila Nobelovu nagradu i Oscara. Osim njega, do sada je to uspjelo još samo američkom glazbeniku Bobu Dylanu.

Katić je 1933. g. bio i suorganizator 11. kongresa PEN-a u Dubrovniku. Inače, PEN predstavlja  jedno od najvažnijih svjetskih udruženja književnika i aktivno djeluje od 1921. g. Njegov naziv je akronim za engleske riječi: Poets, Essayists, Novelists (pjesnici, esejisti, romanopisci), a kongres organiziran u našem gradu imao je značajan odjek u svijetu jer su tom prigodom sudionici osudili nacizam i progon njemačkih pisaca koji se nisu slagali s Hitlerovom politikom.

Ernest Katić je preminuo 10. lipnja 1955. g., a njegovo posljednje počivalište nalazi se na Boninovu, pored grobnice obitelji Glavić, odnosno spomenika njihovoj tragično preminuloj kćeri Mariji.

Povijest ljetnikovca  i njegovi prvi vlasnici

Prema dostupnim podacima ne može se sa sigurnošću reći kad je točno ljetnikovac Bettera izgrađen, ali se pretpostavlja da je to bilo već u drugoj polovici 15. st. Sasvim je izvjesno kako je „stara kuća u Beterini“ postojala početkom 16. st. te da su njezini prvi vlasnici bili Radaljevići, pučanska trgovačka obitelj i pripadnici bratovštine lazarina. Jedan od poznatijih članova bio je Frano Radaljević, a zanimljivo je spomenuti kako je njemu posvećeno prvo izdanje čuvenoga djela Benedikta Kotruljevića „Della mercatura et del mercante perfetto“ (O trgovini i o savršenom trgovcu). Kotruljevićev rukopis često se navodi kao prvi priručnik o trgovini i knjigovodstvu, a mnogi povjesničari smatraju da ovaj Dubrovčanin prvi spominje pojam dvojnog knjigovodstva. Njegov rad predstavlja temelj razvoja moderne računovodstvene prakse i stavlja naglasak na trgovačku etiku. Kotruljević ističe da dobar trgovac nije samo onaj koji je sposoban i uspješan, već da uz to mora biti častan, obrazovan i moralan. Možemo pretpostaviti da je i spomenuti Frano Radaljević bio jedan od takvih trgovaca.

1564. g Jako Radaljević prodaje ljetnikovac u Župi obitelji Bobali (Bobaljević) što je prvi i posljednji put da ovo imanje posjeduje vlasteoska obitelj. To neće dugo trajati jer ladanjski posjed uskoro otkupljuje Radaljevićev zet Martol Martini, također imućni pučanin.

Imanje je više od stotinu godina bilo u vlasništvu obitelji Martini, sve do kraja 17. stoljeća, kada izravna muška loza izumire. Nasljednica postaje Margarita Martini, koja se udaje za Đura Gargelienija. Njihova kći Pèra Garglieni-Martini 1716. godine sklapa brak s Ruđerom Betterom, čime ljetnikovac prelazi u ruke obitelji po kojoj će uvala kasnije dobiti ime. Ova činjenica ne čudi s obzirom na to da će Bettere upravljati imanjem više od dva stoljeća. Na tom gospodarstvu, kao i drugima sličnim njemu, zemlju su obrađivali župski seljaci - koloni koji su bili obavezni dio uroda davati svojim gospodarima. Posjed je bio velik: s istočne strane granicu je predstavljala „ponta od Solina“ odnosno zemljište poviše bivše nudističke plaže. Na sjeveru se protezao poviše magistrale, sve do podnožja Malaštice, a na zapadu je granica bila otprilike iza bungalova hotela Astarea odnosno malo prije mjesta gdje se razdvaja makadamski put prema Beterini sa skalinima koji vode do mora.

Baro Bettera: trgovac, pjesnik i djed Ruđera Boškovića

Trgovac Pietro Bettera dolazi u Dubrovnik početkom 17. st. iz talijanskog grada Bergama. Ubrzo se seli u Beograd gdje pridružuje dubrovačkoj trgovačkoj koloniji, a nakon povratka u Grad ženi se Dubrovkinjom iz trgovačke obitelji Cinquantini.

Njegov sin Baro Bettera (oko 1637. – 1712.) vjerojatno je bio najistaknutiji član ove obitelji. Tijekom života obnašao je brojne važne dužnosti u Dubrovačkoj Republici, među kojima su gestald bratovštine Lazarina, članstvo u Akademiji ispraznijeh te savjetnička funkcija u Republici. Kao uspješan trgovac poslovao je čak i na Levantu, a posebno se istaknuo sudjelovanjem u obnovi Grada nakon razornog potresa 1667. g. 

Oženio se Marijom Agostini, kćeri bogatog mletačkog trgovca, 1670. g. s kojom je imao šestero djece. Pripadao je društvu najimućnijih ljudi Dubrovačke Republike svoga vremena. Osim što je bio uspješan trgovac, poznat je i kao pjesnik. Njegovo djelo, s radovima još dvojice autora, uvršteno je u zbirku poezije „Grad Dubrovnik vlastelom u trešnju“, objavljenu u Anconi u jesen 1667. g. Ova knjižica opisuje posljedice potresa, a pretpostavlja se da ju je naručila dubrovačka vlada kako bi svijetu poslala poruku o neuništivom duhu Grada, unatoč katastrofi. 

Iako se posjed u Mlinima često povezuje upravo s Barom Betterom, to nije posve točno. Naime, kao što je već rečeno, ljetnikovac je prešao u vlasništvo ove obitelji kada se Barov sin Ruđer oženio Pèrom Garglieni-Martini, četiri godine nakon njegove smrti. Baro Bettera je poznat i po tome što je bio djed slavnom Ruđeru Boškoviću koji je najvjerojatnije dobio ime po svom ujaku, Barovom sinu i vlasniku ljetnikovca u Mlinima.

Ruđer Bošković – um ispred svoga vremena

Za ovog slavnog Dubrovčanina često se s pravom može čuti da je bio jedan od najvećih umova u povijesti čovječanstva. Ostao je upamćen kao istaknuti fizičar, matematičar, astronom, filozof, geodet, diplomat, arheolog, pa čak i pjesnik. Neki izvori spominju kako je kao dječak često dolazio na ladanje kod svoga ujaka u Mline sa svojom braćom i sestrama među kojima je bila i njegova sestra Anica, poznata dubrovačka pjesnikinja.

Evo nekih zanimljivosti iz Boškovićevog života:

• Rođen je u Dubrovniku 1711. g. i bio je osmo od devetoro djece, a dvojica njegove braće umrla su vrlo mladi. Oca je izgubio sa svega deset godina, s tim da ga je cijeli život poznavao kao bolesnog i nepokretnog čovjeka. Ali zato mu je majka doživjela duboku starost i umrla u 103. godini života.
• Kao izuzetno nadaren dječak školovanje je počeo u svom rodnom gradu, a nastavio ga je u isusovačkom zavodu „Collegium Romanum“ u Rimu, gdje je studirao retoriku, filozofiju i teologiju.
• ​Nakon završetka studija teologije, Ruđer Bošković je zaređen za svećenika i pridružio se isusovačkom redu, ali je oslobođen redovničkih obveza kako bi se mogao posvetiti znanstvenom radu i nastavi.
• U znanstvenim krugovima postao je poznat nakon što je uspio riješiti problem pukotina na kupoli bazilike svetoga Petra u Rimu i tim se postignućem uvrstio u pionire znanosti statike. Tadašnji papa prihvatio je upravo njegovo rješenje čime je zaustavljeno propadanje kupole, djelo slavnog Michelangela
• Bio je i veliki putnik: najveći dio života proveo je u Rimu, ali je boravio i na Bečkom dvoru kod carice Marije Terezije, primljen je u prestižni londonski The Royal Society – najstariju neovisnu znanstvenu akademiju u svijetu, u Varšavi se družio s budućim poljskim kraljem, a neko je vrijeme živio u Parizu kao francuski državljanin.
• Napisao je više od osamdeset znanstvenih radova, a njegovom najpoznatijem djelu „Teorija prirodne filozofije“ pokušao je na jednostavan način objediniti i objasniti sve prirodne fenomene. Iako je bio svećenik, nikad nije napisao ni jednu knjigu na temu religije, samo je u svom najznačajnijem djelu ostavio odlomak pod nazivom „Dodatak o duši i Bogu“.
• Do nekih ideja po kojima je danas poznat kao fizičar, i koje su se pokazale točnima dvjesto godina nakon njegove smrti, došao je isključivo pretpostavkama. Tako je, primjerice, dva stoljeća prije otkrivanja subatomskih čestica predvidio njihovo postojanje.
• Za vrijeme boravka u Carigradu obišao je obližnje ruševine za koje se tada vjerovalo da su antička Troja. Vrlo brzo mu je bilo jasno da ovaj Homerov grad nije mogao biti na morskoj obali, već negdje u unutrašnjosti. U svom radu „Izvješće o ruševinama Troje“, kombinirajući arheološka istraživanja s matematičkim i astronomskim problemima, utvrdio je da bi stvarna lokacija morala biti udaljena oko četiri do pet kilometara u unutrašnjosti. Stotinu godina kasnije njegovo predviđanje pokazalo se istinitim.
• Umro je 1787. g. u teškom duševnom stanju. Pokopan je u jednoj crkvi u Milanu, ali točno mjesto njegova današnjeg posljednjeg počivališta nije poznato. Iako su stari Dubrovčani zazirali od odavanja počasti svojim građanima, ipak su to napravili u slučaju Ruđera Boškovića. Njemu u čast naručili su svečani rekvijem i odlučili mu postaviti spomen-ploču u dubrovačkoj katedrali.

Otkako je otišao na školovanje u Rim, Bošković je samo jednom duže boravio u Dubrovniku i to 1747. g. Prema nekim tvrdnjama, tada već svjetski poznati znanstvenik, tom je prilikom određeno vrijeme proveo i u ljetnikovcu Bettera gdje je napisao svoje djelo „Dissertatio de maris aestu“ (Disertacija o morskim plimama), koje je iste godine tiskano u Rimu. Ako je tome uistinu tako, onda je Beterina jedino mjesto gdje je Bošković napisao znanstveni rad na tlu svoje domovine. 

Obitelj Bettera od 1716. g. do 1929. g.   

Boškovićev ujak Ruđer Bettera i njegova supruga Pèra imali su šest sinova, među kojima se najviše istaknuo svećenik, putopisac i pjesnik Đuro (1718.–1794.). Povijesni zapisi potvrđuju da je često boravio u obiteljskom ljetnikovcu. Upravo iz njegova vremena potječe bilješka kroničara Ivana Matijaševića koja nam otkriva da je obitelj Bettera skinula krov s kule na Lopudu kako bi njegovim kupama popravila krovište svoga zdanja u Župi dubrovačkoj.

Među brojnim članovima obitelji koji su boravili na ovom imanju, posebno se ističe Baro Prospero Bettera (1770.–1852.). Bio je značajna ličnost u posljednjim godinama Dubrovačke Republike, ali i nakon tog razdoblja, tijekom francuske i austrijske vlasti. Tijekom političkih previranja završio je u zatvoru, no ubrzo je oslobođen te mu je povjeren niz važnih društvenih dužnosti. Bettera je bio prevoditelj i pjesnik koji je stvarao na hrvatskom, latinskom, talijanskom i francuskom jeziku. Pisani izvori svjedoče da je gotovo sve slobodno vrijeme provodio na ovom posjedu, najčešće uživajući u lovu i ribolovu, a prema nekim navodima, tu je proveo i posljednje godine života. 

Tijekom rusko-crnogorske opsade Dubrovnika 1806. godine ljetnikovac je opljačkan i spaljen, a kasnije je tek djelomično obnovljen. Povijesno je zabilježeno i da je imanje 1840. godine poslužilo kao jamstvo isplate vjenčanog dara (dote ili miraza) pri vjenčanju Petronile Bettere i Stjepana Krekića. 

Godine 1852. posjed nasljeđuje Petar-Vlaho Bettera koji nije imao muških potomaka. Jedanaest godina kasnije zapadni dio posjeda postaje vlasništvo Pava Turčinovića, dok ljetnikovac, tada već duže vrijeme u ruševnom stanju, i dalje ostaje u rukama obitelji Bettera. Ovo je važno istaknuti jer se negdje pogrešno navodi da je kuća pripadala obitelji Turčinović.   

Kao što smo već spomenuli, posljednji izravni potomak obitelji Bettera Ana-Marija Bettera-Centa 1929. g. prodaje imanje Ernestu Katiću, čime je završava jedno dugo povijesno poglavlje ovoga lokaliteta.

Tri zdanja jednog imanja

Tijekom vremena ljetnikovac Bettera je prošao kroz nekoliko faza nadogradnje i obnove. U njegovoj blizini nalazila se i prostrana jednokatnica, smještena sjeverozapadno od glavnog zdanja. Ova građevina bila je jasno vidljiva sve do početka Drugog svjetskog rata, što potvrđuju i fotografije iz tog razdoblja, a danas su od nje ostali samo temelji. Poznato je da je kuća spaljena 1806. g. tijekom rusko-crnogorske okupacije, no već 1816. g. obnovljena je i ponovno osposobljena za stanovanje. Pretpostavlja se da je upravo u toj kući najviše boravio spomenuti Baro Prospero Bettera.

Posjed je također imao vlastitu kapelicu smještenu u vrtu istočno od ljetnikovca. Ona se spominje u ugovoru iz 1770. g. kojim su regulirana prava zajedničkog korištenja imanja među nasljednicima. U tom dokumentu navedeno je da svećeniku Đuru Betteri, jednom od braće, treba biti omogućen pristup kapelici kad god to poželi.

Seanse prizivanja duhova

Priče o duhovima često se povezuju s Beterinom. Prema tim pričama snimljene su čak dvije dokumentarne emisije na nacionalnoj televiziji. Jedna od njih opisuje kako je Baro Prospero Bettera nakon dolaska Francuza u Dubrovnik organizirao seanse prizivanja duhova. Barov prijatelj, plemić Karlo Natali, imao je kćer koja je navodno iznenada ostala trudna. Nakon rođenja djeteta, plemić je svog neželjenog unuka ostavio u sirotištu i zamolio Betteru da primi djevojku u ljetnikovac kako bi joj pomogao preboljeti gubitak. Čim je došla, Natalijeva kćer je potpuno prestala pričati i noću bi sama lutala po imanju. Jedne noći ušla je u prostoriju gdje se održavala seansa prizivanja duhova. Odmah po njenom dolasku na zidovima su se počeli pojavljivati likovi demona. Iako zaprepašteni, prisutni su otkrili da je djevojka vješt medij koji može lako komunicirati s dušama mrtvih pa je uskoro počela voditi njihove seanse. Navodno se na jednoj od njih ukazao duh njezinog ostavljenog djeteta, koje je predvidjelo skoru smrt svoje majke. Nekoliko dana poslije, mrtvo tijelo djevojke pronađeno je kako pluta ispred ljetnikovca u Beterini.

Nevezano za okultnu stranu ove priče, ona u sebi krije i dosta nelogičnosti vezanih za povijesne činjenice. Tako je, na primjer, poznato da je ljetnikovac u to vrijeme bio devastiran nakon rusko-crnogorske opsade i teško je zamisliti da su se u njemu mogli održavati ovakvi događaji. Ipak, to ne isključuje kuću pored njega koja je obnovljena desetak godina iza opsade Dubrovnika.

Beterina danas - Povijest zarobljena među ruševinama

Godine 1949. doneseno je rješenje kojim su ruševna kuća i imanje u Beterini oduzeti njihovom vlasniku dr. Ernestu Katiću te su stavljeni na raspolaganje Ministarstvu financija Socijalističke Republike Hrvatske. U rujnu iste godine najavljeno je kako će se pristupiti obnovi s ciljem otvaranja odmarališta za potrebe ministarstva. Međutim, ljetnikovac nikada nije pretvoren u odmaralište, a 1965. godine proglašen je spomenikom kulture.

Trideset godina nakon nacionalizacije, 1979.g. rješenjem Skupštine općine Dubrovnik, korisnikom posjeda postalo je Hotelsko-turističko poduzeće „Mlini“. Krajem osamdesetih u hotelu Astarea bila je izložena maketa planiranog turističkog naselja u Beterini. Od projekta se na kraju odustalo, što je omogućilo očuvanje prirodnog ambijenta nekadašnjeg ladanjskog prostora. Unatoč tome, ovo vrijedno povijesno zdanje i dalje izloženo propadanju. Kako bi se dodatno skrenula pažnja na povijesni lokalitet, 2021. g. za stablo godine nominiran je „čempres Ruđera Boškovića“ u Beterini koji još uvijek raste iz zida ljetnikovca. U tom natjecanju čempres je osvojio 1821 glas što svakako svjedoči o velikom zanimanju žitelja našeg kraja o Beterini. Također, prije nekoliko godina komunalno poduzeće Općine Župa dubrovačka u suradnji s Turističkom zajednicom očistilo je prostor oko ljetnikovca, sanirani su urušeni zidovi, postavljene zaštitne ograde, klupe, kante za smeće te znakovi s kratkim opisom povijesti lokaliteta. Time je Beterina postala privlačno mjesto brojnim šetačima i turistima. Ovdje se povremeno organiziraju promocije knjiga, „storytelling eventi“, vođene ture, terenska nastava za učenike i slični događaji. Ipak, obnovom ljetnikovca tu bi se mogli održavati i brojni drugi događaji. Župi dubrovačkoj svakako nedostaju kulturni sadržaji kao i mjesta gdje bi se takvi programi mogli održavati, a upravo bi Beterina savršeno odgovarala toj namjeni.

Izvori:

• Baće, Antun. Viđen, Ivan. 2013. Praefatio za ladanjsku arhitekturu u Župi dubrovačkoj: ljetnikovac Bettera kraj Mlina. Izvorni znanstveni rad. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
• Tudor, A. Baće, K. Zloušić Idjaković, M. Perkić, S. Radović, V. J. Borić, T. Lolić, T. Petrinec. Konzervatorska podloga za UPU Kupari I. Ministarstvo kulture RH, 2019.
• Mrežna stranica: https://blog.migk.hr/2025/02/05/ernest-katic/ (pristupljeno 20. ožujka 2025.)

Fotografije: Državni arhiv u Dubrovniku, Rukopisna ostavština Ernesta Katića (crno bijele fotografije su nastale 30-tih godina prošlog stoljeća), Župčica, Luka Rašica, Maria Pendo

Vedran Mezei je turistički vodič i autor do sada dvaju objavljenih knjiga. Inicijator je i voditelj nekoliko turističkih programa na širem dubrovačkom području. Više na:

https://www.vedranmezei.com/

https://www.3keys-tours.com/