„Francuzi domalo dohode“
Kad su 26. svibnja 1806. g. francuske postrojbe ušle u Slano, kancelar Dubrovačke Republike uspio je u tajnosti poslati glasnika kako bi vlastima prenio ovu iznenađujuću i neugodnu vijest. Odmah se sastalo Vijeće umoljenih koje nije moglo donijeti ni jednu značajnu odluku jer se situacija činila bezizlaznom. Koliko su ovi događaji bili dramatični govori nam i priča prema kojoj je senator Đivo Caboga navodno predložio da stanovnici Grada krenu sa svojim brodovima prema Egejskom moru gdje bi od turskog sultana zatražili otok i tamo osnovali novu republiku. Ta zbivanja opisao je i Ivo Vojnović u prvom dijelu čuvene Dubrovačke trilogije.
Vijeće je odlučilo da u susret francuskoj vojsci odmah pošalju dvojicu senatora – Toma Basseglija i Karla Natalija koji su trebali izraziti negodovanje francuskom generalu zbog nenajavljenog upada na teritorij Republike. (Karlo Natali se spominje u prošlom dijelu feljtona u priči ljetnikovca Bettera. Njegova je kći navodno provela zadnje dane života na ladanjskom imanju u Mlinima gdje je tragično preminula).
Senatori su istog dana navečer zatekli Francuze u Osojniku. Napoleonovom generalu se nije svidjelo što su dubrovačke vlasti razotkrile njegove planove pa je naredio izaslanicima da u Grad idu zajedno s vojskom kako bi ih spriječio da Vlada sazna njihovo točno vrijeme dolaska.
Sutradan ujutro Bassegli je uspio poslati dopis u Grad s porukom: „Francuzi domalo dohode tamo“, a već u podne Napoleonova vojska se našla pred Vratima od Pila. Kad je spušten drveni most, pred generala su izašla dvojica izaslanika. On im je rekao da će se vojnici zadržati u Gradu svega nekoliko dana i, nakon što se odmore, nastavit će prema Kotoru. Kad su ga ispratili do kneza i Malog vijeća, izvijestio ih je kako mora zauzeti sve utvrde u Gradu, ali da time neće ugroziti suverenitet Republike. Uvidjevši da nemaju izbora, vlasti su Francuzima predali ključeve Grada i njegovih utvrda, a kasnije će biti jasno kako su sva generalova obećanja bila lažna.
Pad Republike - mračni dani za Župu i Konavle
Kako bi zaustavili napredovanje Napoleonove vojske, rusko-crnogorske snage prodiru prema Gradu s područja Konavala i Župe dubrovačke. U narednim mjesecima vodit će se žestoke bitke, a Grad će neko vrijeme biti i pod opsadom. Ovo razdoblje bilo je posebno teško za dubrovačku okolicu koja nije pretrpjela samo ratna razaranja već i nemilosrdnu pljačku i palež. Procijenjeno je da je rusko-crnogorska vojska u Župi spalila 188 kuća što je predstavljalo četvrtinu ukupnog broja domova na ovom području. Među spaljenim objektima našao se i ljetnikovac Bettera s pripadajućom jednokatnicom u neposrednoj blizini. Ništa bolje nije prošlo ni Konavle. Tako je u Vodovađi spaljeno čak devedeset posto kuća, a Obod je gotovo sravnjen sa zemljom.
Zbog svega navedenog može se s pravom reći kako je 1806. bila jedna od najtežih godina u povijesti Župe dubrovačke. Francuzi će na kraju otjerati rusko-crnogorsku vojsku s teritorija dubrovačke države te kroz pregovore zauzeti Kotor. Međutim, to ih neće spriječiti da 31. siječnja 1808. g. ukinu Dubrovačku Republiku nakon 450 godina njezinog postojanja.
Sedam godina kasnije uslijedio je Napoleonov konačan poraz u cijelo Europi. Na temelju odluka Bečkog kongresa dubrovački je kraj 1815. g. pripao Habsburškoj Monarhiji, a kasnije posljedično Austro-Ugarskoj. Ovo je uglavnom bilo nepovoljno razdoblje za našu regiju jer je postala provincija velikog carstva bez značajnih prometnica u vrlo nepovoljnim gospodarskim uvjetima. Vladalo je siromaštvo, često i glad, pa su mnogi stanovnici Župe i šireg dubrovačkog područja bili prisiljeni odseliti iz rodnog kraja, najčešće u Južnu i Sjevernu Ameriku, Australiju ili Novi Zeland.
Andrija Klešković – suprug maorske princeze
Upravo iz tog vremena potječe zanimljiva pričao o Andriji Kleškoviću koji je na Novom Zelandu oženio maorsku princezu Erinu Kaaku.
Andrija se rodio 1867. g. u Zavrelju, njegov otac Andrija stariji bio je vlasnik trgovine, a majka Ana, djevojačkog prezimena Tonković, bila je domaćica. Nakon majčine prerane smrti otac se ženi za Franicu Turčinović s kojom Andrija nije bio u dobrim odnosima. Zbog toga odlazi u Ameriku na poziv rođaka koji je tamo obavljao svećeničku službu. U SAD-u postaje ministrant i član crkvenog zbora, ali ubrzo i ovdje suočava s problemima. Navodno se jednom prigodom toliko posvađao s rođakom da je, ne samo odlučio prekinuti sve veze s njim, nego u cijelosti odbaciti katoličku vjeru (kojoj će se opet vratiti pred kraj života). Potpuno sâm neko vrijeme živi u San Francisco gdje radi kao kuhar, a 1884. g. odlazi u Novi Zeland. U društvu brojnih Dalmatinaca dolazi u Far North - najsjeverniji dio zemlje gdje radi kao kopač fosilizirane smole od koje se proizvodio premaz za zaštitu namještaja. Osim poznavanja hrvatskog i engleskog jezika Andrija je ubrzo naučio i maorski čime je stekao poštovanje u novoj zajednici. Tako je svojim sunarodnjacima i Maorima pomagao u kupnji dozvola za prodaju smole dok je, s druge strane, Britancima pomagao pri prevođenju na sudovima.
Ovdje je upoznao i maorsku princezu Erinu Kaaku iz plemena Ngai Takoto s kojom se vjenčao 1892. g. Njegova supruga je bila kćer poglavice Hohepa Kaake i Anete Marupo, a majka joj je bila vlasnica značajnih posjeda u Takahueu na sjeveru otoka.
Tijekom 26 godina braka Erina i Andrija su imali trinaestoro djece. Najprije su radili na iskopavanju smole i selili se s jednog polja u drugi stanujući u improviziranim kolibama. Kasnije će se skrasiti u Jews Point u Pukenuiju i preseliti u vlastite kuće. Zbog dobrog poznavanja maorskog jezika, tamošnji je sudac zaposlio Andriju kao tumača na građanskom sudu. Upravo ga je on prozvao „gospodin Anderson“ što je Andrija prihvatio i 1901. g. promijenio ime u Andrew Anderson kako bi ga lakše mogli izgovarati Britanci i Maori. Od tada se prezime Klešković više ne spominje u vezi s njegovom obitelji.
Andrijina supruga Erina preminula je 1918. g. On je neko vrijeme živio u Awanuiju zatim u Dargavilleu i Thorntonu da bi 1939. g. došao u mjesto Bay of Plenty gdje je sljedećih 17 godina proveo s obitelji svoga sina Petra.
Andrija Klešković umro je u 85. godini života i pokopan je pokraj svoje supruge na groblju sv. Josipa uz maorsku crkvu u Awanuiju.
Pomorski vizionar iz Plata: ime koje blijedi - djelo koje ostaje
1845. godine u Platu je rođen jedan znameniti Župljanin čije se ime više veže za Cavtat zahvaljujući njegovom posljednjem počivalištu. Riječ je, naravno, o kapetanu Ivu Račiću – pomorcu, trgovcu, brodovlasniku, ali prije svega dobročinitelju. Bio je glava obitelji čiji su članovi tragičnom igrom sudbine preminuli iznenada, u vrlo kratkom vremenu te pokopani u cavtatskom mauzoleju, arhitektonskom remekdjelu Ivana Meštrovića.
Ivo i njegov brat Ilija vrlo rano su se počeli baviti pomorstvom i trgovinom tako što su najprije unajmili manji jedrenjak. Kako se posao širio tako su postali vlasnici svojih brodova da bi naposljetku Ivo Račić bio vlasnik, ili imao većinske udjele, u čak deset velikih prekooceanskih brodova. Među prvima je na ovim prostorima shvatio prednosti parnih brodova što je značajno doprinijelo njegovom uspješnom poslovanju. Bio je pokretač prvog parobrodskog društva duge plovidbe u Dalmaciji. Pored uspješne poslovne karijere nije zanemario ni svoje obrazovanje pa je tako stekao i zvanje pomorskog kapetana. Račićev životni moto glasio je: „Iskra istine izvire iz rada i ona neka bude izgled izabranome“ pa su slijedom toga neki njegovi brodovi imali sljedeća imena: „Iskra“, „Istina“, „Izvor“, „Izrada“, „Izgled“, „Izabran“…
Ivo Račić preminuo je u ožujku 1918. g., a iste godine u prosincu od Španjolske gripe umiru njegova djeca, Marija i Edi. Smrt ih je zatekla u Rimu i to samo dan prije Edijevog vjenčanja za jednu Talijanku koja je s njim, uz još neke članove obitelji, preminula od iste bolesti. Majka Mare, također iz Plata, živjela je tek toliko dugo da osnuje zakladu prema želji pokojnog supruga te da dogovori detalje o izgradnji njihovog posljednjeg počivališta – mauzoleja Račić u Cavtatu. Preminula je godinu dana nakon smrti svoje djece.
Iza obitelji Račić ostalo je veliko bogatstvo od kojeg je većina bila namijenjena u dobrotvorne svrhe, najviše kroz Zakladu pomorske trgovačke akademije „Ivo Račić“ s ciljem razvoja pomorskih škola u Dubrovniku. Iz prihoda Zaklade izgrađena je zgrada pomorske škole, a Zaklada se još uvijek postoji i brine se o dodjeli stipendija i potpora učenicima. Njezina dobrobit i značenje za širu zajednicu bila bi znatno veća da je ondašnji kurator i administrator zaklade, izvjesni Miše Kolin, nije gotovo potpuno opljačkao i uništio.
Unatoč svojoj ostavštini, danas se ime Iva Račića rijetko spominje u Župi dubrovačkoj. Grad Dubrovnik mu je zahvalio imenujući ulicu po njemu, što u našoj općini nije slučaj. Tužno je da o ovom velikom čovjeku još uvijek ne postoji čak ni članak na Wikipediji.
Župčice lijepa
Sedam godina nakon rođenja Iva Račića, 1852. g. također u Platu, rođena je žena istog prezimena kojoj je navodno posvećena najpoznatija pjesma o Župi dubrovačkoj – Župčice lijepa. Riječ je Niki Račić, a o njoj je pisao i don Mirko Maslać, dugogodišnji župnik Župe sv. Ilara. Iako iz teksta ne možemo saznati detalje nastanka pjesme kao ni ime njezinog autora, zanimljivo je pročitati što je na ovu temu, između ostalog, napisao don Mirko:
„Davno sam već čuo ovu pjesmu i odmah mi se svidjela. Toliko je godina od tada prošlo i uvijek mi se jednako sviđa. Tek sam neki dan saznao komu je bila posvećena pa sam odlučio prikupiti što više podataka o toj osobi. Riječ je o Niki Račić iz sela Plata. (…) Drugi je podatak iz matice mrtvih ove župe, svezak III. str. 18. red. br. 1. piše da je Nike Račić pok. Miha iz Plata umrla 23. siječnja u 55. godini života. Sprovod je vodio don Ante Anić. Najprije sam saznao da je njezin grob pred crkvom u Platu. Grob se sa spomenikom nalazi 4-5 metara ispred ulaza u crkvu i na njemu piše Nike Račić 1907. Spomenik je napravio Giovanni Colona. (…) Ana Duplica-Aguzin pripovijedala je Miši Devčiću, a on meni o Niki Račić. Nike je bila skromna osoba, ispunjena vjerom. Nikada se nije udavala. Iz priče o njenom životu doznajem da je služila u biskupa u Splitu. Sve što je zaradila čuvala je pa uložila u imanje i kupila ga. Napravila je kapelicu posvećenu Blaženoj Djevici Mariji koja se nalazi pored magistrale u neposrednoj blizini kuće obitelji Šutalo. (…) Lidija Duplica je također pripovijeda da je neki dubrovački trgovac bio jako zaljubljen u Niku, ali mu ona nije tu ljubav uzvratila. Umjesto udobnog obiteljskog života radije se odlučila poći u Split i tamo služiti u biskupskom dvoru. Iz te velike ljubavi nastala je i ova divna pjesma.“
Od ciglane do hotela
Industrijska revolucija označila je prijelaz iz agrarnog društva u doba masovne proizvodnje i tehnoloških inovacija. Započela je u Velikoj Britaniji krajem 18. st. prije svega zahvaljujući razvoju parnog stroja. To je vrijeme masovnog iseljavanja iz sela u gradove, stvara se radnička klasa, dolazi do razvoja tehnologije i medicine, ali i do većih društvenih nejednakosti i eksploatacije radnika.
Zbog geografske izoliranosti i nedostatka prirodnih resursa potrebnih za rad tvornica, Industrijska revolucija nije u velikoj mjeri utjecala na društveno-ekonomska zbivanja na dubrovačkom području kao što je to bio slučaj u nekim drugim regijama diljem Europe. Naš kraj je i dalje bio usmjeren na pomorstvo i poljoprivredu, a kasnije će tu ulogu preuzeti turizam. Unatoč tome, iz primjera kapetana Iva Račića može se vidjeti značaj Industrijske revolucije na pomorstvo onoga vremena.
Jedno mjesto u Župi dubrovačkoj doživjet će veliku promjenu zahvaljujući upravo Industrijskoj revoluciji. Riječ je o Kuparima gdje 1889. g. počinje s radom parna tvornica keramičkih proizvoda. Iako je tradicija proizvodnje crjepova i opeka ovdje bila prisutna još od antičkog doba, nova parna tvornica predstavljala je najznačajniji industrijski kompleks na širem dubrovačkom području. Njezini vlasnici bili su Bernard Henrikov Caboga i Niko Srinčić. Ovo postrojenje imalo je godišnju proizvodnju od oko 40.000 tona crijepa, opeke i dekorativnih keramičkih proizvoda. Neki izvori tvrde da je na početku tvornica zapošljavala oko 100 radnika, a povećanjem proizvodnje raste i broj zaposlenih. O položaju radnika i njihovim pravima govori nam i članak iz ondašnjih novina iz kojeg saznajemo da se u tvornici radilo „od 5 sati u jutro do 7 u večer: dakle 14 sati, od kojih odbivši 3 ure ukupnog počinka, ostaje punih 11 sati radnje“.
Dimnjak ciglane u Kuparima (Stare župske razglednice 1898.-1944.)
- g. Niko Srinčić se povlači iz tvornice i jedini vlasnik ciglane postaje grof Bernard Caboga.
Zanimljivo, Caboga se spominje i kao vlasnik prvog automobila na dubrovačkom području s kojim je svaki dan prolazio kroz Župu na putu do svoje tvornice u Kuparima. Tekst na tu temu objavljen je u listu Crvena Hrvatska 13. listopada 1909. g. pod naslovom: „Bezobzirno jurenje automobilom“:
„Tuže nam se iz Župe da automobil grofa Caboge hita u najvećoj brzini i bez ikakva obzira na prolaznike cestom kroz Župu, te da će se rad toga bezobzirnog trčanja gdjegod dogoditi velika nesreća, kako što se maldane i onomadne nije dogodila, kad je jureći automobil poplašio mazgu na kojoj je jahao Vice Natrlin iz Oboda, te je nesretnog jahača bacila i nagrdila“. Navodno njegov automobil često nije mogao savladati uzbrdicu između Čibače i Dupca pa su mu u pomoć dolazili Župljani kako bi ga pogurali do vrha ceste.
Pred Prvi svjetski rat 1912. g. na padinama Goričine, blizu tvornice, gradi se improvizirana vojarna s drvenim barakama za vojnike i kamenim štalama za konje. Potreba austrougarske vojske za građevnim materijalom sve je više rasla pa su vojnici imali obvezu pomagati u proizvodnji.
Iste godine u Pragu se osniva „Dubrovačko kupališno i hotelsko društvo“ koji će s češkim kapitalom kupiti terene u Kuparima i Srebrenom. Nakon rata 1919. g. Caboga prodaje svoj posjed zajedno s ciglanom spomenutom društvu, a oni već 1920. g. otvaraju prvi hotel. Zgrade ciglane se postepeno preuređuju u elitno odmaralište čime u Kuparima i simbolično završava stoljećima duga tradicija proizvodnje crijepa, dok u Župi dubrovačkoj počinje snažan razvoj turizma koji je sve do danas ostao primarna gospodarska grana sa svim svojim prednostima i manama.
Pension Kupari (Stare župske razglednice 1898.-1944.)
Izvori:
- Tudor, A. Baće, K. Zloušić Idjaković, M. Perkić, S. Radović, V. J. Borić, T. Lolić, T. Petrinec. Konzervatorska podloga za UPU Kupari I. Ministarstvo kulture RH, 2019.
- Ahmetović, Suad. 2010. Dubrovački kurioziteti iz dva minula tisućljeća. Vlastita naklada.
- Mrežna stranica: https://dubrovacki.slobodnadalmacija.hr/dubrovnik/zupanija/dubrovnik/andrija-kleskovic-iz-mlina-na-novom-zelandu-ozenio-se-kceri-poglavice-princezom-erinom-kaakom-636382#&gid=1&pid=1 (pristupljeno 2. travnja 2025.)
- Mrežna stranica:
https://dubrovacki.slobodnadalmacija.hr/dubrovnik/zupanija/zupa/kupari-nekad-nisu-bili-turisticko-mjesto-iz-kuparske-jame-kopala-se-glina-za-proizvodnju-materijala-neophodnog-za-svaku-kucu-1380405#&gid=1&pid=1 (pristupljeno 2. travnja 2025.)
- Mrežna stranica:
https://www.dubrovniknet.hr/znate-li-da-je-na-danasnji-dan-rodena-zupcica-lijepa-iz-popularne-pjesme/ (pristupljeno 2. travnja 2025.)
Vedran Mezei je turistički vodič i autor do sada dvaju objavljenih knjiga. Inicijator je i voditelj nekoliko turističkih programa na širem dubrovačkom području. Više na: