Cervignano del Friuli, gradić u sjevernoj Italiji za kojeg vjerojatno ne bih ni čula da se nije dogodio rat. Taj mali talijanski grad duboko se urezao u moje sjećanje, sjećanje tada osmogodišnjeg djeteta koje je s majkom i bratom bilo prisiljeno napustiti Dubrovnik, baš na današnji dan, prije 32 godine.

Tog tužnog 18. studenog 1991., dana kada je pao Vukovar, iz Gruža je isplovio brod talijanske ratne mornarice "San Marco" s više od 780 izbjeglica; žena, djece i staraca. Kroz maglu mi prolaze prizori zabrinutih lica žena koje napuštaju svoj grad, svoje muževe i s djecom odlaze u nepoznato, starijih ljudi s vrećicama u rukama, velikog prostora u utrobi broda koji mi se činio nekako siv i hladan. Talijanski vojnici nasuprot hladnom prostoru bili su izrazito topli i srdačni, stalno su nam nešto donosili, kekse, sokove, svima, ali posebno nama djeci. "San Marco" je idućeg dana uplovio u luku Brindisi, nakon čega je uslijedila vožnja vlakom kroz cijelu Italiju, sve do našeg krajnjeg odredišta na sjeveru. Bila je to ujedno i moja prva vožnja vlakom.

Moj dom idućih nekoliko mjeseci bio je "Monte Pasubio", bivša vojarna talijanske vojske u gradiću Cervignano del Friuli koja je izgrađena između 1936. i 1937.godine.  Cervignano del Friuli bio je poznato vojno središte tijekom Prvog svjetskog rata, između 1930-ih i 1980-ih Monte Pasubio je ugostio desetke tisuća vojnika. Vojni kompleks ostao je aktivan do 1990. godine, a potom je bio dom Centra za prihvat izbjeglica iz bivše Jugoslavije, a mi iz Dubrovnika smo bili među prvima.

Ovo ljeto na obiteljskom putovanju sjevernom Italijom, vozeći se putem od Trsta prema Vicenzi, gledajući natpise i putokaze na talijanskom navrla su mi sjećanja na izbjegličke dane. Malo istražujući, vidim da smo zapravo jako blizu Cervignana i odluka je pala u trenutku. Nakratko ćemo se zaustaviti i odmoriti u Cervignanu, pokazat ću djeci gradić koji je nekada primio i mene kao dijete, a javila se i mala nostalgija i želja da sve ponovno vidim.

Gledam bivšu vojarnu i sjećanja naviru u obliku bljeskova, slučajno nabacanih slika u mojoj glavi. Za nas djecu uz pomoć mještana Cervignana bio je organiziran dječji vrtić i škola. Svaki dan smo imali i različita druženja u restoranu vojarne uz kakao i panettone. S nama su radili talijanski volonteri koji su nam pokušavali ispuniti i uljepšati dane. Bilo je tu različitih priredbi, likovnih radionica i zabava. Sjećam se i lutrije koju su organizirali za nas. Moj mlađi brat dobio je pony bicikl, a rođak konja za ljuljanje. Brat je s ponycom tada bio skoro kao kralj vojarne, bilo nas je dosta a svega nekoliko bicikli, strpljivo smo čekali jedni druge za đir, u međuvremenu uživali u mirisu pečenih kestena jednog simpatičnog dunda. O ratnim strahotama koje smo ostavili u Gradu mi djeca tada nismo razmišljali, cijeli svijet je bio naš, tu u tom ograđenom prostoru vojnog kompleksa.

u ex vojarni Monte pasubio - Cervignano   - privatni album

Ipak, osjećali smo da to nije ono kako bi naše djetinjstvo trebalo izgledati, u realnost su nas vraćali povremeni telefonski kontakti s očevima u opkoljenom Dubrovniku, strepnja i zabrinutost naših majki. Nakon zime, provedene na sjeveru Italije uslijedio je dugoočekivani povratak, ne svojoj kući u Župi jer se izbjeglištvo nastavilo u hotelu, ali barem u svoj Grad.

Nakon toliko godina, posjet Cervignanu ovog ljeta izgleda nestvarno. Vojarna "Monte Pasubio" još uvijek je na istom mjestu, ali sada je to napuštena i oronula stara građevina. Mjesto uspomena moga ratnog djetinjstva sada zjapi prazno, obraslo korovom, bez dječjeg smijeha, ironično ali izgleda kao da je i sama prošla ratna stradanja, nešto poput Kupara. Dok im u obilasku oko vojarne prepričavam svoja sjećanja, mojoj djeci to zvuči nestvarno i nezamislivo, nešto poput filmskog scenarija. Po povratku iz Italije čitam o planovima grada Cervignana po kojima taj veliki vojni kompleks planiraju preurediti u nove zgrade društvenih i obrazovnih namjena te veliki park. Rušenjem zgrada vojarne tragovi boravka dubrovačkih izbjeglica bit će izbrisani, ali "Caserma Monte Pasubio" uvijek će imati važno mjesto među mojim uspomenama. Danas, kao odrasla žena i majka želim da rat i izbjeglištvo mojoj i svoj djeci zaista budu i ostanu samo moguća filmska priča, a da gradove i gradiće širom svijeta upoznajemo samo kao turisti.