Župski portal - zupcica.hr

Župski portal - zupcica.hr koristi kolačiće (cookies) kako bi pružio bolje korisničko iskustvo, prilagodio funkcionalnost stranice i prikaz sustava oglašavanja. Koristeći našu stranicu slažete se s korištenjem kolačića.

Opći uvjeti korištenja

Prihvaćam


 

http://www.zupcica.hr/images/slike/moduli/tz-brosura1.jpg
 
http://www.zupcica.hr/images/slike/moduli/tz-brosura1.jpg http://www.zupcica.hr/images/slike/moduli/tz-brosura1.jpg http://www.zupcica.hr/images/slike/moduli/tz-brosura1.jpg

Nadbiskup Devčić : Budimo primjer žive vjere poput sv. Vlaha

Središnje misno slavlje 1046. Feste Svetog Vlaha je predvodio riječki nadbiskup mons. Ivan Devčić. Nadbiskup Devčić je u propovijedi govorio o ispravnom načinu slavljenja svetaca zaštitnika kojima je premrežena cijela Hrvatska, ali i o drugim crkvenim slavljima koja se sve više slave „na posve svjetovan način“. Istaknuo je primjer starih Dubrovčana koji su svoju vjeru znali pretvoriti u djela te potaknuo vjernike da svojim mladima daju primjer žive vjere. A živu vjeru u Krista imao je i sv. Vlaho što je posvjedočio davanjem svoga života kao svjedočanstva svoje vjere u Krista.

U uvodu propovijedi kazao je kako su države i gradovi oduvijek imali vojsku i policiju, svoje čuvare koji su ih štitili od vanjskih neprijatelja i brinuli se za unutarnji red, a kod kršćana se, pored toga, od najstarijih vremena ustalio običaj svoje gradove i zemlje, pa i obitelji i pojedince, stavljati pod zaštitu nebeskih čuvara, bilo anđela ili svetaca, a posebno mučenika. Kazao je kako se oko crkve posvećene gradskom ili mjesnom patronu nastajao i širio se grad, tako da je crkva bila njegovo ne samo duhovno nego i prostorno središte. Štovanje svetih zaštitnika bilo je stanovnicima trajno nadahnuće za vjerničku pobožnost, kao i za razne oblike kulturnog stvaralaštva i društvenog organiziranja. „Sveti su ih zaštitnici na taj način povezivali s Bogom, ali i jedne s drugima, ukoliko su im zajedno upućivali molitve, slavili ih pjesmom i častili prigodnim pobožnostima i običajima. Ukratko rečeno, sveti su zaštitnici bili simboli identiteta grada ili mjesta, kao i horizontalnog i vertikalnog zajedništva stanovnika“, rekao je riječki nadbiskup

Nadalje je primijetio kako je to što je oduvijek bilo prisutno kod svih kršćanskih naroda, bilo je i kod nas, a to se može vidjeti na svakom koraku. Kao primjer pobrojao je gradove na hrvatskoj obali od sjevera do juga i njihove svece zaštitnike: sv. Tomu, sv. Mavra, sv. Vida, sv. Kvirina, Mariju na nebo uznesenu; sv. Stošiju i sv. Kreševana, sv. Mihaela arkanđela i sv. Jakova, sv. Ivana Trogirskog i sv. Lovra, sv. Dujma, sv. Klementa, sv. Stjepana I. i sv. Vlaha. Slično je i sa gradovima u unutrašnjosti, tako da je netko s pravom rekao da je „Hrvatska u rukama svetaca", kazao je nadbiskup Devčić. Ustvrdivši da je domovina Hrvatska doista premrežena svecima riječki nadbiskup je postavio pitanje „jesmo li i mi, njihovi današnji štovatelji, tako s njima poistovjećeni, da se i za nas može reći da smo 'narod u rukama svetaca', u smislu da svece ne samo štujemo nego i životom nasljedujemo“. Kazao je da bez nasljedovanja svetaca svojim životom i djelom „ne može se ni govoriti o njihovu pravom štovanju, jer istinski ih štuje samo onaj koji ih nasljeduje“, te istaknuo: „Štovati znači nasljedovati!“ Blagdani svetaca su zato prigoda za sabiranje i preispitivanje što nam ti sveci zapravo znače, koju ulogu imaju u našem životu, koliko nas kao kršćanski narod duhovno povezuju i nadahnjuju.

Naši preci su svece uzimali za zaštitnike „u čvrstoj vjeri da im oni mogu i hoće pomoći“, kazao je propovjednik i nastavio: „Vjera da će ih Bog preko njih i na njihov zagovor štititi i pomagati im, motivirala ih je da ih izabiru za svoje nebeske zaštitnike i čuvare, ali i za uzore u koje će se sami ugledati i od kojih će učiti kako slijediti Krista.“ Premreženost Hrvatske i drugih katoličkih zemalja svecima zaštitnicima opipljiv je znak vjere prijašnjih naraštaja u njihovu posredničku moć i zagovor kod Boga. Zato su oni cijenili i štovali svetačke relikvije, u njihovu čast gradili crkve i kapele, a bez vjere u Boga i u posredničku pomoć i zaštitu Božjih ugodnika ne bi se ni pojavio ni stoljećima opstao kult svetaca. Riječki nadbiskup je potaknuo okupljene vjernike da se o blagdanu sv. Vlaha preispitaju s kakvom ga vjerom slave „kako nam se ne bi dogodilo da naše slavlje bude više motivirano tradicijom i običajem nego živom vjerom u Boga i u njegovu pomoć na zagovor svetaca“.

Nadbiskup je proslave gradskih zaštitnika usporedio s proslavama adventa, Božića pa i Uskrsa, „gdje se izvorno kršćanski dani i blagdani…slave na posve svjetovan način, tako da od kršćanskoga sadržaja ne ostaje gotovo ništa osim imena“. Kršćanski nazivi se uzimaju za određeni dan i određeno vremensko razdoblje u godini, „ali se ignorira ili čak odbacuje sve što je s tim nazivima u kršćanstvu sadržajno povezano“. Nadbiskup je to podrobnije objasnio na primjeru adventa koji je u kršćanstvu „vrijeme intenzivne duhovne priprave za blagdan Isusova rođenja, za Božić“, a u sekularnoj upotrebi „advent postaje vrijeme intenzivne potrošnje, zabave i razbibrige, što je u potpunosti suprotno izvornom kršćanskom shvaćanju toga vremena, prema kojemu je to razdoblje molitve, duhovne sabranosti i budnosti, kako bismo čista srca i spremna duha radosno dočekali i proslavili Isusovo rođenje“. Ako se sadržaj i smisao Božića svede na svečanu trpezu i veselo druženje, može se svetkovati kad god se pruži prilika. „Ali nije glavni problem u tome ako, iz kulturoloških ili tome sličnih motiva, izvorno kršćanske blagdane tako slave oni koji ne vjeruju; problem je kada ih na sličan način slave i oni koji se deklariraju kao vjernici. A ruku na srce, to u današnje vrijeme nisu rijetki slučajevi“, istaknuo je nadbiskup Devčić. Potom je skrenuo pozornost na ispravan način slavljenja kršćanskih blagdana: „Ako se za slavlje blagdana ne pripremamo na vjernički način molitvom, postom, dobrim djelima, slavljenjem sakramenta ispovijedi, ako se ne trudimo oko duhovne obnove i sabranosti, ako nam je sve drugo u pripremi za blagdan važnije od duhovnoga, u našem će vjerničkom slavlju svjetovni moment nužno prevladati nad vjerničkim.“

U nastavku propovijedi riječki nadbiskup je rekao kako je važno u pripremi za blagdan župnog ili biskupijskoga patrona nastojati obnoviti svoje znanje o njemu, „ne radi znanja samoga nego kako bismo bolje upoznali ono što od njega možemo naučiti za svoj život, u čemu ga možemo i trebamo nasljedovati u našem vremenu“. Dodao je da su se stari Dubrovčani očito trudili u tom smislu upoznati svog nebeskog zaštitnika i od njega učiti, a kao primjere naveo je kako su znali da je sv. Vlaho bio liječnik koji se posebno brinuo za djecu i siromašne, pa su sukladno tome poduzimali neke konkretne akcije: već 1357. u samostanu Male braće otvorili su ljekarnu, koja bez prekida djeluje do danas; godine 1290. otvorili su u samostanu sv. Klare i prvo sirotište za napuštenu djecu, a u 15. st. Je jedna takva ustanova ustanovljena. „Čovjekoljublje i bogoljublje njihova svetoga zaštitnika motiviralo ih je da u svome gradu zabrane ropstvo“, kazao je nadbiskup dodavši kako je to bila prva takva zabrana u Europi donesena čak 400 godina prije ukidanja ropstva u SAD-u. „Ne pokazuje li sve to koliko je snažno primjer sv. Vlahe utjecao na stare Dubrovčane i na organizaciju i život cijeloga grada. Doista, njihovo štovanje sv. Vlaha nije za njih bila nikakva tradicija, nikakav običaj, nego izraz njihove vjere i životnog nasljedovanja svoga zaštitnika“, kazao je propovjednik i nastavio: „S tom vjerom ste mu se i vi, današnji Dubrovčani, obraćali za pomoć u teškim trenucima opsade grada za vrijeme Domovinskog rata, i nije vas iznevjerio. To neka bude zalog da ga uvijek zazivate u potrebama, osobnim i zajedničkim, ali i da slijedite primjer njegove vjere u svom životu.“

Propovjednik je potom citirao riječi sv. Pavla: „Nasljedovatelji moji budite, kao što sam i ja Kristov" (1 Kor 11, 1), kazao kako je sv. Vlaho bio nasljedovatelj Kristov i pozvao vjernike da i oni od svetaca uče kako i oni to mogu biti. Nasljedovatelji u življenju po evanđelju, nasljedovatelji bez pretvaranja i kalkuliranja, istaknuo je nadbiskup i podsjetio na misno čitanje i primjer starca Eleazara iz Druge knjige o Makabejcima, koji odbija prijedlog svojih prijatelja o pretvaranju kako bi izbjegao smrt. Eleazar je to odbio riječima: „Ne dolikuje našoj dobi pretvarati se, pa da mnogi mladići pomisle kako je Eleazar sa devedeset godina prešao na tuđinske običaje" (2 Mak 6,24-25). U tom kontekstu nadbiskup Devčić je potaknuo vjernike na promišljanje o tome kako se i oni mogu malo više potruditi davati svojim mladima primjer žive vjere: „ O, kada bismo se, braćo i sestre, i mi danas, ugledajući se u ovog drevnog starca, malo više trudili davati svojim mladima primjer žive vjere! Kad bismo se na kraju dana, poput židovskog mudraca Heschela, češće zapitali: Kakav sam primjer čovjeka i vjernika danas dao svojoj djeci?“ Sv. Vlaho je očito u ključnom trenutku svoga života slično razmišljao te je odlučio radije prihvatiti mučeničku smrt nego svojom nepostojanošću sablazniti vjernike koji su mu kao biskupu bili povjereni, dodao je nadbiskup i primijetio kako svetci i mučenici bili neki nadljudi nego su bili svjesni svoje slabosti, ali i snage koja im je dolazila od Boga.

Na kraju propovijedi naveo je i primjer sv. Augustina koji je bio svjestan nadnaravne sile koja nam pomaže u našoj životnoj borbi, pa se odlučio krstiti, obrazloživši svoju odluku poznatim riječima: „Ako su mogli ini i ine, zašto ne bi mogao i ti, Augustine?" „Da, braćo i sestre, ako su toliki i tolike mogli svoju vjeru dosljedno u svakodnevici živjeti, pa i umrijeti za nju, kad su bili stavljeni pred izbor: odreći se vjere u Krista i živjeti, ili ostati vjeran Kristu i umrijeti; ako su dakle u tim dramatičnim okolnostima radije izabrali smrt, jačani vjerom da će s Kristom živjeti ako s njime umru, ako su to mogli ini i ine, zašto ne bismo to mogli i mi učenici i sljedbenici istog Spasitelja Isus Krista? Svaki svetac, posebno svaki mučenik, izabirao je s Kristom umrijeti, vjerujući da će s njime uskrsnuti na novi život. Neka nam sv. Vlaho izmoli takvu vjeru i hrabrost,“ zaključio je nadbiskup Devčić.

Angelina Tadić

Foto: Nikša Sentić


Podijeli ovaj članak

Submit to DiggSubmit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TechnoratiSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn