Župski portal - zupcica.hr

Župski portal - zupcica.hr koristi kolačiće (cookies) kako bi pružio bolje korisničko iskustvo, prilagodio funkcionalnost stranice i prikaz sustava oglašavanja. Koristeći našu stranicu slažete se s korištenjem kolačića.

Opći uvjeti korištenja

Prihvaćam


 

http://www.zupcica.hr/images/slike/moduli/tz-brosura1.jpg
 
http://www.zupcica.hr/images/slike/moduli/tz-brosura1.jpg http://www.zupcica.hr/images/slike/moduli/tz-brosura1.jpg http://www.zupcica.hr/images/slike/moduli/tz-brosura1.jpg

Greška
  • [sigplus] Critical error: Image gallery folder 2014/fotogalerije/marinela_afrika is expected to be a path relative to the image base folder specified in the back-end.

Marinela Banovac; Moja Afrika - Ruanda, zemlja s puno brežuljaka i tisuće osmijeha (FOTO)

[sigplus] Critical error: Image gallery folder 2014/fotogalerije/marinela_afrika is expected to be a path relative to the image base folder specified in the back-end.

Povodom nadolazećeg misijskog mjeseca donosimo vam razgovor sa Marinelom Banovac, župljankom Župe Mandaljena koja se upravo ovih dana vratila iz svoje prve misije u Ruandi. Marinela je veliki entuzijast, osoba s brojnim projektima i radionicama za mlade iza sebe, mnoštvom kreativnih ideja i sadržaja, vedrog duha i širokog osmijeha. Odlučila je s nama podijeliti svoje iskustvo boravka u selu Kivumu, misijskom Centru Oca Vjeka.

Nije jednostavno donijeti jednu tako veliku odluku i zaputiti se na drugi kontinent u nepoznato. Što te potaknulo i kako si se uopće odlučila na odlazak u misiju?

- Želja za Afrikom je oduvijek u mom srcu. Činila me sretnom čak i kad bih samo mislila o tome, bila sam i pomirena da je to možda nemoguće, ali evo moj životni put je otvorio i ta vrata. U meni je dovoljno sazrela ta želja tako da nisam previše razmišljala već sam odmah odlučila, rekla DA i krenula. Tako je nemoguće postalo moguće, moj san je postao stvarnost. Moram priznati da se još uvijek ulovim kako samoj sebi govorim: “Hej ne sanjaš više, ti živiš svoj san”. O samoj Africi sam znala sve sto i svi ostali, s interneta. Sve što se tamo prikazuje ne privlači čovjeka da krene, ali evo ja sam unatoč tome baš željela poći, znala sam da postoji nešto posebno, što možeš otkriti samo ako pođeš tamo,a druga stvar koja me dodatno motivirala i potaknula je kada sam vidjela naše misionare tamo, to me onako još više ohrabrilo. Kad je došao trenutak moje odluke morala sam odlučiti gdje idem. U pitanju su bile tri države, jedna od njih je bila Ruanda, Selo Kivumu, Centar Oca Vjeka, nisam puno znala o tome ali nisam se puno ni razmišljala odmah sam rekla Ruanda, to je to, tamo želim poći. Tad sam počela malo istraživati i svakom novom informacijom sam shvaćala da sam dobro izabrala, da je to ono što ja zapravo želim, zemlja s puno brežuljaka i tisuće osmijeha, a kad sam došla tamo uvjerila sam se u to. Ruanda je definitivno postala moja Afrika, točnije selo Kivumu je sada moj drugi dom, i nosim ga u srcu.

Možeš li nam malo opisati Ruandu, kako žive tamošnji ljudi i kako su te primili?

- Kao sto sam rekla, Ruanda je zemlja s tisuću brežuljaka i tisuće osmjeha, i to je stvarno tako. Svaki grad ili mjesto koje sam posjetila je različito po nekim svojim karakteristikama ali imaju jednu istu stvar koju dijele a to je toplina i vedrina kojom zrače ti ljudi tako da se nigdje ne možete osjećati kao stranac. To mi je bilo jako zanimljivo, osmijeh je jedan i možeš ga dijeliti ili ne dijeliti. Oni su se odlučili zajednički dijeliti, i to ih spaja i veže. Kada bih prolazila kroz selo i susretala ljude nitko ne bi prošao pored mene a da me ne bi pozdravio s osmijehom i pitao „Kako si?“. To mi je onako bilo neobično u početku ali brzo se navikneš na to, svi uživamo u pažnji. Život ljudi tamo nije niti malo lagan, ne možete ni zamisliti kako to izgleda. Žive u malim kućicama sagrađenim od cigli koje prave od zemlje, a veličine su kao jedna naša soba ili dnevni boravak, podovi su zemljani, spavaju na jednom madracu ako imaju sreće pa su ga dobili. Inače za spavanje koriste slamu ili zelenilo ili sto već nađu. Kuhinja im je prirodna vatra i jedan mali kazan, vodu donose s izvora u bidonima za što su zadužena mala djeca u kući, a hrane se svaki drugi dan, neki čak i samo dva do tri puta tjedno. Ne moram vam dalje ni govoriti kako to sve izgleda. Imam sve snimljeno tako da ako netko želi slobodno ću mu pokazati. Ipak, usprkos tome svemu, oni su sretni ljudi. Nemaju ništa, a imaju sve. Mogla bih vam pisati i govoriti  satima o ovome, ali čovjek to mora doživjeti.

U vrijeme tvog odlaska Afrika se često spominjala u medijima, naročito kad je o eboli bila riječ. Kako je reagirala tvoja obitelj kad si im priopćila svoju odluku o odlasku u Afriku?

- Bili su mi velika podrška u ovome, nije im bilo lako prihvatiti da idem tako daleko i to još pogotovo kada su vijesti bile pune informacija o eboli. Nekako su se pouzdali i vjerovali zajedno sa mnom da će sve biti u redu. Bez njihove podrške ne bih mogla i ne bih bila istinski sretna u onome što radim, a to se odnosi na sve u životu.

Kako je izgledao jedan tvoj dan u misiji, koja si zaduženja imala?

-Pa svaki dan je bio različit, osim sto znaš da ga započinješ doručkom u 7 sati. Tamo nema velikog planiranja, jednostavno radiš ono sto ti dan donese. Uvijek si nađeš nešto, ako ništa drugo sjedneš ispred crkve u centru sela i gledaš te ljude i diviš im se. Preko tjedna bih pretežno bila u školi, gdje sam se družila s učiteljima i pomagala im koliko sam mogla. S obzirom da sam ja boravila kratak period nisam mogla započeti ništa konkretno, pa sam se bacila na kreativni rad i izradu plakata za učionice. Ponekad bih pomogla fra Ivici ako nešto treba, malo sam pomagala u kući, čak sam držala lekcije iz hrvatskog jednom mladiću. Vikendom sam išla na izlete i obilazak s fra Ivicom. Moj svaki dan u Africi je bio jedna nova priča. Svaki trenutak je bio drugačiji i poseban.

S kakvim si se problemima najčešće susretala i kako ste dolazili do sredstava potrebnih za rad?

- Pa nisam se tamo susrela s nikakvim problemima, tj. ako bismo tako gledali onda bih mogla reći da mi je jedini i najveći problem bio to što nisam znala njihov jezik, neki znaju engleski neki ne znaju, a ja sam tako željela pričati s njima. Kao svaki problem i to smo na kraju riješili. Komunicirali smo nogama, rukama i očima. Vjerujte mi nekad se bolje tako razumiješ s čovjekom, nego riječima. Imala sam jedan zanimljiv razgovor s jednim djedicom iz sela, trajao je nekih 10-15 minuta. On je pričao na ruandski, a ja sam pričala na hrvatski, tako smo se lijepo napričali, ismijali, izgrlili i na kraju pozdravili kao da smo se sve razumjeli. To mi je bilo super.

Gdje si bila točno smještena i kako si se privikla?

-Što se tiče samostana u kojem sam živjela i uvjeta u njemu, nemam riječi. Skromno, ali lijepo. Vlada neka toplina unutar te kuće tako da se osjećaš stvarno kao doma. A ukućani su bili moja druga obitelj, super smo se slagali i mogu reći samo jedno veliko Hvala - za sve što sam naučila od njih i za sve što su mi pružili.

Na tvojim fotografijama vidimo sretne, nasmijane ljude i djecu unatoč svoj neimaštini i teškoćama. Jesi li stekla dojam da se više smiju i istinski uživaju u životu za razliku od nas koji živimo u puno boljim materijalnim uvjetima? Jesmo li bogatiji ili siromašniji?

-Dobro ste vidjeli, jesu oni su zaista sretni i nasmijani unatoč svemu. Žive ono što imaju i sretni su s tim, predani su vjeri i žive jedno veliko zajedništvo. Sigurna sam da je to njihov izvor života. Mene je dosta ljudi prije nego sto sam pošla pitalo hoću li moći izdržati i gledati to siromaštvo, ali vjerujte mi u niti jednom trenutku ja nisam gledala tako, ti ljudi, ta djeca, oni jednostavno na vas djeluju tako bogato da poželite biti kao i oni, da je ono sto su bosi i goli najmanji problem jer oni su sretni iznutra, u svojim srcima. Tada shvatiš da ono materijalno u životu te samo sputava da dokučiš pravu vrijednost života.


FOTOGALERIJA 36 slika iz Ruande

{gallery slider=boxplus.carousel}/2014/fotogalerije/marinela_afrika{/gallery}

 


Vidjela si siromaštvo, teške uvjete života i nedostatak onoga što ispunjava našu običnu svakodnevnicu. Kakav je osjećaj živjeti u Župi i njezinoj svakodnevici, nakon povratka iz daleke Afrike?

- Pa sve obveze koje su me dočekale prisilile su me da se brzo vratim svojoj svakodnevici, ali nekako ne žalim se jer ja uživam u svakom svom danu i onome sto mi donosi. Samo što se u meni sada rodio još jedan novi svijet u kojem sam puno naučila i koji me puno naučio.

Iako u kratko vrijeme, sigurno si skupila i lijepu kolekciju uspomena. Što će ti posebno ostati u sjećanju i razmišljaš li možda već i o ponovnom odlasku?

-Puno je lijepih stvari koje su mi se dogodile tamo, ali evo sada kada se prisjećam svega najteže mi je kada se sjetim te male dječice, ja sam ih zvala da su to moji “mali žuti pilići”. Jako mi nedostaju jer niti jedan dan ne bi prošao bez njih, ta njihova radost, njihov zagrljaj je nešto neopisivo. A drugo što mi jako nedostaje je kuća i ljudi s kojima sam živjela: naš kuhar, fratar i naš fra Ivica. O njemu su već napisali knjigu i imali su što napisati, jer je stvarno super čovjek, od kojeg možemo puno naučiti. Afrika je sada postala moj izvor života koji me napaja, i želja mi je prenijeti sa svima vama ono što sam primila tamo. I na neki način pomoći im koliko je to moguće. I naravno, vratiti se tamo kada mi se opet za to pruži prilika.

Vjerujemo da će ove tvoje riječi doći do mnogih ljudi dobrog srca pa što bi na kraju poručila onima koji bi na neki način možda mogli olakšati misijski rad ili razmišljaju o samom odlasku u misije?

- Pa evo moja župa organizira humanitarni program 5.listopada u Spioni gdje mogu svi doći i sudjelovati novčanim prilozima za izgradnju škole u selu gdje sam ja bila, te na taj način pomoći mladima iz sela da se školuju i time osiguraju skromnu budućnost sebi i svojoj obitelji. Svih vas pozivam da dođete, stvarno će biti lijepo. Potrudili smo se i zelja nam je da i vi upoznate kako Afrika živi. Biti će održana predstava o Fra Vjeki, prvom misionaru iz Bosne koji je posao u Afriku te ćete moći doživjeti njihov život kroz izložbu slika fotografkinje Emice Elveđi iz Osijeka. Uz sve to, zabavit će nas bend VIS Jukić. Gosti našeg programa su iz rodne župe Fra Vjeka tako da će to sve zajedno biti jako zanimljivo.

Nadam se da će biti još ovakvih događaja i da ćemo postati grad prijatelj dalekoj župi Kivumu u Africi i na taj način pokazati da nisu zaboravljeni. Ako netko ima neku ideju ili način kako možemo doprinijeti ovome, neka bude slobodan javiti mi se, sve je dobro došlo i vjerujte mi i malo je njima puno. Naravno, ja sam tu ako mogu na bilo koji način pomoći i podijeliti ono sto imam i znam.

razgovarala - Marija Duper, foto; privatni album


Podijeli ovaj članak

Submit to DiggSubmit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TechnoratiSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn

Razgovori - najnovije

Već uobičajeno, zadnji dan godine koju napuštamo s načelnikom Silviom Nardellijem napravili smo inventuru 2016.  koju ćemo pamtiti po napokon...
Župski MMA borac Antun Račić otputovao je u utorak u Rusiju u Ingušetiju gdje će večeras nastupiti u jednoj od...
Povodom nadolazećeg misijskog mjeseca donosimo vam razgovor sa Marinelom Banovac, župljankom Župe Mandaljena koja se upravo ovih dana vratila iz...
Na kraju smo godine koja je napokon donijela početak realizacije obnove ratom devastiranih župskih turističkih kapaciteta, srušen je Orlando, ali...
U godini koja je pred nama Dubrovačka Biskupija je domaćin velikog događaja - susreta hrvatske katoličke mladeži koji će se...