Župski portal - zupcica.hr

Župski portal - zupcica.hr koristi kolačiće (cookies) kako bi pružio bolje korisničko iskustvo, prilagodio funkcionalnost stranice i prikaz sustava oglašavanja. Koristeći našu stranicu slažete se s korištenjem kolačića.

Opći uvjeti korištenja

Prihvaćam


 

http://www.zupcica.hr/images/slike/moduli/tz-brosura1.jpg
 
http://www.zupcica.hr/images/slike/moduli/tz-brosura1.jpg http://www.zupcica.hr/images/slike/moduli/tz-brosura1.jpg http://www.zupcica.hr/images/slike/moduli/tz-brosura1.jpg

Marin Lučić - Što imam, a da nisam primio, sve je Njegov dar

U današnje vrijeme prava je rijetkost da se mladi ljudi odluče zarediti i staviti svoj život na službu Bogu i ljudima. Nedavno svećeničko ređenje don Marina Lučića i proslava njegove Mlade mise koja je u Župi upriličena nakon mnogo godina bilo je i više nego dovoljno da nas potakne na razgovor s Marinom kojega smo zamolili da s nama podijeli svoje iskustvo i razmišljanje.

Don Marine, iako vjerujemo da ste poznati većini stanovnika Župe, zamolila bih Vas da se još jednom predstavite posjetiteljima našeg portala.

- Ja sam Marin Lučić iz župe Mandaljena.  Rođen sam 1984.g. Završio sam studij teologije u Splitu i zaređen sam za svećenika 29.lipnja. Mladu misu služio sam 12. srpnja. ove godine. Evo to je nekako ukratko o meni.

Kada ste počeli razmišljati o svećeničkom pozivu i kako ste došli do konačne odluke da se zaredite?

- Odluku  sam donio  prije sedam godina, 2002. godine.  Razgovarao sam s prijateljem o životu i općenito načinu života današnjih ljudi.  Kako sam se bavio tehnikom i to me stvarno zanimalo,  Hrvoje Katušić  i ja smo pričali o tehnici i nekako smo došli na pitanje smisla života.  Kad čovjek  dođe na to pitanje i pitanje Boga i Crkve,  što ta Crkva meni može danas pružiti, što taj Bog u mom životu znači, na neki način  počinje otvarati taj široki obzor smisla života i postavlja sebi pitanje kako ja mogu svoj život osmisliti i što znači Bog u mom životu.  Tako je to  bilo prije sedam godina kada sam donio odluku. Hrvoje je pošao u  sjemenište, a ja sam završio svoju pomorsku  školu u Dubrovniku i nakon nje 2003.g. upisao  Teologiju u Splitu.

Kakve su bile reakcije Vaših prijatelja i obitelji na Vaš izbor,  te reakcija Vašeg župnika kad ste mu priopćili svoju odluku?

- Prijatelji su se malo začudili jer mi nismo previše o tome razgovarali. Bili smo ministranti, a mislim da je ta moja ekipa s kojom sam ministrirao saznala među prvima. Budući sam živio samo s majkom, sestra mi se već bila udala, majka je ostala  sama doma tako da je njoj  ispočetka bilo malo čudno što se to sa mnom dogodilo. Ipak,  u ovih šest godina ona je proživjela taj moj izbor i kroz moj poziv i iskustvo Boga  susrela se sa Gospodinom i to prihvatila. Sad je zaista sretna što sam odabrao taj poziv. Ali eto, u početku je bilo malo teško to sve prihvatiti no čovjek se nekako s tim suoči. Ona je prepoznala da je to moja želja i  moj izbor te da sam stvarno sretan tim izborom.
A župnik je također ostao malo zatečen jer smo Hrvoje i ja došli k njemu, na Veliki Petak reći mu svoju odluku,  što je baš spomenuo neki dan na Mladoj misi.

Je li on ostao zatečen ili se možda čak i nadao da bi netko od ministranata mogao donijeti odluku da se zaredi?

- Dobro, on se uvijek zafrkavao, dok smo se družili s njim da će  odvesti u Svetu zemlju onoga koji će biti svećenik. To je naravno uvijek bila zafrkancija. I onda kad smo Hrvoje i ja zajedno došli kod njega i rekli mu da imamo jedan problem i da ne znamo kako će on to riješiti, da mora organizirati dva putovanja ostao  je začuđen  o čemu mi to govorimo. A onda kad smo mu rekli da želimo biti svećenici, bio je oduševljen. Naravno, ostalo je bila šala. I mi smo se bojali nekako to reći, nismo znali kako će on reagirati, hoće li to ozbiljno shvatiti,  jer smo se u tome još tražili i nismo imali nekakvu konačnu odluku pa nam je bilo lakše  pristupiti mu kroz šalu.  Od tada nas je pratio i bio uz nas sve ove godine.

Jeste li kad tijekom studija dvoumili oko svoje odluke i pomišljali na to da odustanete?

- Jesam, bilo je kriza. Naravno, sve su to velike životne odluke, kad se čovjek  treba nekoga ili nečega odreći. To su velike krize kada stvarno čovjek sebe pita mogu li ja to, hoću li moći živjeti na takav način, bez obitelji, bez žene. Čovjek se uvijek ispituje i traži. Pogotovo kad se vratite,  doma preko ljeta na 2-3 mjeseca pa se malo opustite, izađe se iz tog nekog stila života, nekad se bilo zaista teško vratiti nakon ljeta u Split i nastaviti studij. Jedan put mi je baš  bila velika kriza, prije 3-4 godine kad sam se uistinu preispitao .  Onda čovjek stane i posloži opet sve stvari u životu  i opet mu Bog da snagu i tad sam definitivno odlučio. 

Kao što ste već spomenuli na blagdan Sv. Petra i Pavla bilo je Vaše svećeničko ređenje, a nedavno ste proslavili i Mladu Misu. Kako ste osobno doživjeli Vaše svećeničko ređenje i proslavu prve Vaše Svete Mise?

- Ređenje je ono što čekaš, pet-šest godina i ideš prema tome. Želiš
da to prođe sa nekim velikim emocijama, da to snažno doživiš. Očekuješ da se nešto promijeni u tom trenutku kad budeš zaređen, kad biskup pruži ruke nad tebe, kad ležiš ispred oltara, a u stvari u onom trenutku se ništa nije promijenilo niti se što spektakularno dogodilo. Jednostavno kad čovjek počne slaviti misu nakon samog čina ređenja, kad sam se obukao u ono ruho i kad sam na oltaru počeo izgovarati riječi - Uzmite i jedite, ovo je moje tijelo -  onda čovjek shvati što je on to postao. Nije se ništa previše promijenilo, ali opet, dok slavim otajstva i susrećem se sa ljudima vidim da se nešto dogodilo, da je ipak nastala nekakva promjena i evo kad sam počeo ispovijedati  i slavit Svetu misu onda vidim da je Bog jako prisutan u mom životu i da preko mene susreće druge ljude te je na takav način živ u mom životu i u životima ljudi koje ja susrećem.  To je predivno iskustvo.

Možete li nam ukratko objasniti što sve svećenik prolazi u svom obrazovanju od sjemeništa do Mlade mise?

- Nakon srednje škole sjemeništa, sami studij traje pet godina. Ja nisam bio u sjemeništu. Završio sam Pomorsku školu i upisao fakultet teologije. Živi se sa ljudima koji također žele biti svećenici.  U toj zajednici se zajedno izgrađuje. Zadnje tri godine sam bio u jednoj župi, preko vikenda. Držao sam vjeronauk i družio se s mladima i to mi je jedno predivno iskustvo odnosno i jedna vrsta prakse. Nakon toga ide đakonsko ređenje, evo moje je bilo sad već prije osam mjeseci 23.11.2008. To je prvi stupanj svetog reda, prvi skalin kojim se obećaje Bogu da mu se zaista želi prepustiti, prvi trenutak koji sam snažno doživio, možda više nego drugi stupanj svetog reda, jer je to bilo prvo iskustvo ređenja.

Znate li gdje ćete sad započeti svoj svećenički rad?

- Još ne znam točno na kojem ću području biti, to određuje biskup. Bit ću slobodan do 15.08., znači doma, a do tada bi biskup trebao odrediti župu u koju ću ići i time bih dobio svoje zaduženje.

Kao svoje mladomisničko geslo izabrali ste „Što imam, a da nisam primio“, usp. Kor 4,7 Možete li nam malo pojasniti zašto baš to?

- U ovih pet-šest godina čovjek nekako traži neki moto, životni moto koji će ga voditi. Zadnjih godinu dana mi je stvarno to geslo bilo tako snažno. Kad Sv. Pavao kaže Korinćanima : “Ma šta se hvastate kao da niste primili, što to imaš a da nisi primio“, želi reći da je sve Božji dar i da sve što imamo u životu je dar Božje ruke. I moj život i sve što jesam. To je njegov dar meni i On me time poziva na život, da iskoristim taj njegov dar, taj njegov poziv i eto svojim životom želim svjedočiti tu Božju ljubav. On mi dariva život, a taj život ja opet želim dati ljudima koje ću susretati da i oni postanu svjesni da je zaista Bog prisutan i živ u našim životima, križem je pokazao da se dariva nama ljudima. Svojim životom želim svjedočiti taj moto „Što imam, a da nisam primio!“, sve je Njegov dar.

S obzirom da je u posljednje vrijeme u dubrovačkoj biskupiji rijetkost da se neki mladić odluči zarediti, kako komentirate činjenicu da uz Vas iz župe Mandaljena očekujemo još dva buduća svećenika?

- Da, dva. Hrvoje je već na pragu. Ovu godinu bi trebao biti zaređen za đakona. Tu je i sjemeništarac Mateo. Mislim da je potrebno raditi sa mladima. Naš župnik je tu zaista bio angažiran oko nas mladih, uvijek smo negdje s njim išli. Važno je to okupljanje mladih. Na takav način nas je privukao i približio Crkvi. Mislim da je to na neki način bio poticaj da čovjek vidi što to znači biti svećenik, da svećenik nije neki čovjek sa strane već čovjek koji se druži s ljudima. Važan je taj susret sa svećenikom, koji je nama bio blizak. To je bio jedan početak . Čovjek se na početku zanese tim da će sve biti idealno, ali onda ipak vidi da treba dosta toga proći i proživjeti, sebe preispitati, na svoj način doživjeti Boga.

Poznato mi je da ste aktivni i na internetu, društvenim mrežama poput Facebooka. Kakvo je Vaše mišljenje o takvim društvenim mrežama i smatrate li da Vam takve i slične nove tehnologije mogu pomoći u budućem duhovnom radu?

- To je istina. Evo, već sam nekih godinu dana na fejsu. Razmišljao sam, hoću – neću jer to nekad oduzme vremena, ali mladi su tu dosta aktivni i prisutni. Mislim da je dobro da jedan svećenik bude prisutan među njima, da ipak vidi što ti mladi ljudi rade, čime se bave i kako razmišljaju. Facebook je nekada dobar način komunikacije s tim da može biti problematičan ako ljudi tako traže neke ljude za prijatelje koji nisu prije bili s njima u kontaktu te na takav način organiziraju svoj život samo preko interneta.  Ja za prijatelje imam ljude koje poznajem, to koristim kao jedan način komunikacije s mladima. Facebook može biti i zamka, kao i svi mediji.  Mogu biti jako loši, ali se mogu iskoristiti i na pravilan način.

Marine, zahvaljujem Vam na ovom razgovoru te Vam želim puno sreće i uspjeha u vašem daljnjem životu i radu. Imate li možda na kraju neku poruku za mlade u Župi?

- Hvala Vama što ste me pozvali. Mislim da Crkva može dosta toga ponuditi mladima i da mladi zaista traže Boga te da žele biti bliski Crkvi i Bogu. Bez Boga se ne može ići naprijed, bez smisla života, a smisao života može dati samo Bog koji u mom životu čini velika djela. Želim svim mladima poručiti da se okrenu Bogu i molitvi.

 Razgovarala: Marija Duper


Podijeli ovaj članak

Submit to DiggSubmit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TechnoratiSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn

Razgovori - najnovije

Već uobičajeno, zadnji dan godine koju napuštamo s načelnikom Silviom Nardellijem napravili smo inventuru 2016.  koju ćemo pamtiti po napokon...
Župski MMA borac Antun Račić otputovao je u utorak u Rusiju u Ingušetiju gdje će večeras nastupiti u jednoj od...
Povodom nadolazećeg misijskog mjeseca donosimo vam razgovor sa Marinelom Banovac, župljankom Župe Mandaljena koja se upravo ovih dana vratila iz...
Na kraju smo godine koja je napokon donijela početak realizacije obnove ratom devastiranih župskih turističkih kapaciteta, srušen je Orlando, ali...
U godini koja je pred nama Dubrovačka Biskupija je domaćin velikog događaja - susreta hrvatske katoličke mladeži koji će se...