Župski portal - zupcica.hr

http://www.zupcica.hr/images/slike/moduli/tz-brosura1.jpg
 
http://www.zupcica.hr/images/slike/moduli/tz-brosura1.jpg http://www.zupcica.hr/images/slike/moduli/tz-brosura1.jpg http://www.zupcica.hr/images/slike/moduli/tz-brosura1.jpg


 

Župski portal - zupcica.hr koristi kolačiće (cookies) kako bi pružio bolje korisničko iskustvo, prilagodio funkcionalnost stranice i prikaz sustava oglašavanja.

Više o kolačićima pročitajte ovdje

Prihvaćam

Franjo Herman - Dobitnik najveće nagrade za učitelje tjelesne kulture u Hrvatskoj

U maloj dvorani naše osnovne škole treniraju učenici sportaši, članovi školskog športskog kluba „Brenum“ koji zadnjih desetak godina na županijskim i državnim takmičenjima bilježe zapažene rezultate u više sportova. Najbolji  rezultati već dugi niz godina ostvaruju se u odbojci za djevojčice koje su više puta postale županijske prvakinje. Sve te uspjehe članovi školskog športskog kluba „Brenum“ su ostvarili  pod vodstvom gospodina Franje Hermana, sportskog djelatnika s dugogodišnjim stažom u školskom športu. Napredak koji je školski sport u Župi ostvario od 1996.g. kada je profesor Herman došao u našu školu, nije ostao nezapažen, pa je na prijedlog Županijskog saveza školskog športa Dubrovačko-neretvanske županije, Hrvatski kineziološki savez profesoru Hermanu dodijelio Godišnju nagradu za doprinos i rad u tjelesnoj i zdravstvenoj kulturi - Diplomu sa zlatnom značkom. Čestitajući gospodinu Franji Hermanu na ovom zasluženom priznanju, zamolili smo ga za mali razgovor za Župčicu:

Gospodine Franjo, posao sportskog djelatnika i profesora tjelesne i zdravstvene kulture počeli ste obavljati u Vašoj rodnoj Slavoniji. Što je bio razlog dolaska u Dalmaciju ?

To je bilo slučajno, u školskim sam novinama vidio natječaj za radno mjesto u Kuni na Pelješcu. Pošto nisam radio u Županji u kojoj sam živio, nego u 13 kilometara udaljenoj Babinoj gredi, želio sam promijeniti radnu sredinu, pa sam pošao vidjeti kako je u Kuni. Kuna mi se odmah svidjela, a tada je tamo direktor škole bio Iločanin, koji je bio vrlo zadovoljan što mu u školu dolazi Slavonac. Odmah sam dobio stan, a i supruga se zaposlila u seoskoj trgovini. Tijekom rada  u Kuni radio sam i dio sati u Trpnju, pa sam kroz neko vrijeme dobio na korištenje učiteljski stan, koji je 1993.g izgorio uslijed eksplozije plinske boce u susjedovom stanu. Tada su me smjestili u jednu od napuštenih (srpskih) vikendica. Kako mi to rješenje nije odgovaralo, a i iz drugih razloga; srednji sin mi je tada bio u Gimnaziji u Dubrovniku, a najstariji sin Ivan, od prvog dana sudionik Domovinskog rata, Četvrte brigade, je upravo u to vrijeme teško  ranjen u jednoj od ratnih akcija, tražio sam posao u Dubrovniku i okolici. 1996. godine mi je ponuđeno radno mjesto u Župi, gdje počinjem raditi kao nastavnik tjelesnog odgoja.

Znači, uništenje stana je uzrokovalo Vaš dolazak u Župu ?

Moglo bi se reći da je bilo tako. U Trpnju mi je bilo jako lijepo, imao sam stan 20 metara od mora, imao sam barku i sve što mi treba. Ali nikada nisam požalio što sam izabrao Župu. Meni je u Župi fino i sve mi štima, jedino što nisam uspio riješiti stambeno pitanje, podstanar sam i tako će vjerojatno i ostati, jer nemam mogućnosti za kupnju stana po ovim visokim cijenama, a više nema društvenih stanova koji bi možda bili povoljni za otkup. U Župi mislim ostati i kad pođem u mirovinu, jer ovdje sad poznam više ljudi nego u Županji. Predugo sam ovdje i tu se osjećam domaćim.

U Župu ste došli u poratnim godinama. Možete li ukratko ocijeniti stanje u Župskom sportu tada u odnosu na danas. Gdje je ostvaren napredak, a gdje ne ?

Sport je uglavnom u istom rangu kao i prije 12 godina. Nogomet nije napredovao od onoga što sam ja zatekao. Mislim da vodstvo kluba ne vodi ispravnu politiku. Puno našeg propada u sportskom smislu. Mi sada imamo ponovno generaciju naših juniora koji su prvaci, a koji će se rasuti jer klub još uvijek dovodi propale igrače iz drugih sredina koji zauzimaju njihova mjesta. To nije ispravna politika jer ja bih  išao sa forsiranjem naših momaka koji kvalitetom nisu puno slabiji od dovedenih igrača. Međutim treba pohvaliti Mirana koji strahovito puno radi sa djecom od drugih razreda do juniora. U radu mlađih uzrasta je vidljiv napredak, ali lom nastaje pri njihovom prelasku u prvu momčad. Što se tiče odbojke, prvu godinu kad sam došao nismo mogli vratiti servis preko mreže protivniku. Drugu godinu smo bili treći, zatim prvaci Županije i 6. u Hrvatskoj i četiri puta drugi u Dalmaciji što je veliki napredak s obzirom na uvjete u kojima smo radili. Tada smo osnovali i Ženski odbojkaški klub, ali napredak kluba ograničavaju uvjeti u kojima radi. Nemamo pravu dvoranu, pa cure treniraju u Kuparima na betonu. U početku su nam protivnici izlazili u susret i dolazili u Kupare, ali u zadnje vrijeme je sve manje ekipa koje žele igrati u toj dvorani na betonu. Zbog uvjeta rada cure napuštaju klub nakon kadetskog uzrasta, tako da odbojka nakon početnog velikog napretka, u zadnje vrijeme zbog nedostatka dvorane stagnira. Taj sport u Župi ima veliku perspektivu, ali za njegov daljnji razvoj je neophodna prava sportska dvorana. Pratim i ostale sportove. Mislim da Gusar sada vodi pravu politiku. Ono s prvom ligom nije bilo dobro. Odavno sam u sportu, pa sam zapamtio da postoje ljudi koji radi sebe i svoje osobne promocije žele klub imati u što višem rangu natjecanja bez obzira na mogućnosti i potrebe sredine iz koje dolazi. Sada uprava kluba radi dobro, pokrenuta je škola vaterpola i sve više domaćih momaka igra za prvu ekipu. Boćanje ne pratim puno, ali znam da je vrlo uspješan sport. Kad jedna mala sredina kao što je Župa ima prvoligaša i još 5-6 dobrih klubova i veliki broj kvalitetnih objekata uključujući i dvoranu u Srebrenom, onda je jasno da se radi o vrlo uspješnom sportu.

Kada je u pitanju školski sport, Vaš rad nije samo vezan uz odbojku za cure ili nogomet za muške, kojim se  još sportovima djeca u Župi bave ?

Školski sport je također ograničen uvjetima. Kad sam došao u Župu, puno smo radili na atletici i kros trčanju, nastupali smo na utrkama po Gradu,  Krosu Dubrovačkog vjesnika i Utrci ulicama Grada slobode na kojima smo bili dobri i osvajali medalje. Nažalost, zadnjih par godina, otkad sam zbog zdrastvenih problema smanjio obujam svog  rada, ne idemo na kros takmičenja. Sada je u našu školu došao mladi nastavnik koji predaje tjelesni zajedno sa mnom, a koji je izvanredan gimnastičar. Mi nažalost nemamo dvoranu, pa on kao trener gimnastike radi u Mokošici, gdje je već postigao zapažene rezultate. Znači imamo stručnjaka, pa ako bi dobili dvoranu brzo bi postigli napredak i u tom sportu. Imamo i dobre šahiste koji su lani bili prvaci Županije, pa i dobru mušku odbojku na nivou školskog kluba. Počela je s radom i škola košarke, ali i taj sport ovisi o uvjetima. Zanči imamo perspektive u mnogim sportovima, ali čekamo dvoranu jer bez nje se teško može nešto više od ovoga što sada imamo.

Uvijek se u svim pitanjima napretka sporta vraćamo na pitanje završetka dvorane. Znate li vi što više, kada bi mogli dočekati taj trenutak ?

Čuo sam da ide novi natječaj, ali s obzirom na sva događanja postao sam pomalo pesimist, pa stalno mislim otići ću u mirovinu i neću uspjeti ući, kao trener i profesor, u novu dvoranu. Ali dobro i ako bude tako i kad odem u mirovinu ne mislim se povući. Nastavit ću raditi sa najmanjom djecom. Mi smo već ušli u projekt "Univerzalne športske škole" koji je namijenjen djeci od 1. do 4. razreda osnovne škole. Treninzi se odvijaju u školskim dvoranama u trajanju od 45 minuta, a rad s djecom provode isključivo profesori tj. nastavnici kineziologije. Župa je velika i svakim danom ima sve više i više stanovnika, većim brojem mladih obitelji s djecom, pa tvrdim da bi školski sport završetkom dvorane jako puno napredovao. Otići ću ja, doći će raditi netko drugi, ali bez dvorane teško da može biti daljnjeg razvoja školskog sporta u Župi.

Uz uvjete rada za napredak u sportu je važna i podrška zajednice u kojoj radite. Jeste li zadovoljni podrškom ljudi s kojima radite ?

Zadovoljan  sam podrškom zajednice u kojoj radim, a posebno bih  istaknuo izvanrednu suradnju sa Miranom Miloslavićem. On vodi brigu o radu našeg školskog sportskog kluba i nas dva se o svemu dogovaramo.  Za njega nema stvari koja se ne može i sve što dogovorimo uspijemo ostvariti. Prošle smo godine od 32 škole u županiji dijelili drugo i treće mjesto na osnovu bodova koji se dodjeljuju za uspjeh po pojedinačnim sportovima, pa smo u školskom sportu u vrhu županije ispred mnogih škola koje rade u puno boljim uvjetima.

Gospodine Franjo, hvala i želimo Vam još puno športskih uspjeha i što skoriji početak rada u novoj Župskoj športskoj dvorani.


Podijeli ovaj članak

Submit to DiggSubmit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TechnoratiSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn

Razgovori - najnovije

Vedran Mezei, u Župi te mnogi znaju po bavljenju glazbom, nastupima na Puntiželi, hotelskim taracama... Nedavno je izašla tvoja prva...
Već uobičajeno, zadnji dan godine koju napuštamo s načelnikom Silviom Nardellijem napravili smo inventuru 2016.  koju ćemo pamtiti po napokon...
Župski MMA borac Antun Račić otputovao je u utorak u Rusiju u Ingušetiju gdje će večeras nastupiti u jednoj od...
Povodom nadolazećeg misijskog mjeseca donosimo vam razgovor sa Marinelom Banovac, župljankom Župe Mandaljena koja se upravo ovih dana vratila iz...
Na kraju smo godine koja je napokon donijela početak realizacije obnove ratom devastiranih župskih turističkih kapaciteta, srušen je Orlando, ali...