Župski portal - zupcica.hr - NA KAVI; Maruška Sambrailo „Osjećaj sreće jači je od svega, od Puntižele ne odustajem“

Župski portal - zupcica.hr

Župski portal - zupcica.hr koristi kolačiće (cookies) kako bi pružio bolje korisničko iskustvo, prilagodio funkcionalnost stranice i prikaz sustava oglašavanja. Koristeći našu stranicu slažete se s korištenjem kolačića.

Opći uvjeti korištenja

Prihvaćam


 

http://www.zupcica.hr/images/slike/moduli/tz-brosura1.jpg
 
http://www.zupcica.hr/images/slike/moduli/tz-brosura1.jpg http://www.zupcica.hr/images/slike/moduli/tz-brosura1.jpg http://www.zupcica.hr/images/slike/moduli/tz-brosura1.jpg

NA KAVI; Maruška Sambrailo „Osjećaj sreće jači je od svega, od Puntižele ne odustajem“

Puntižela se počela održavati prije više od dvadeset godina.  Kako se rodila ideja o samom nastanku jedne takve glazbene manifestacije u Župi?

Prva Puntižela održala se 02.06.1996., prije pune 22 godine  u sklopu programa proslave Dana državnosti i Dana oslobođenja Župe dubrovačke.  Ideja za organiziranjem takve glazbene manifestacije  došla je uslijed nedostatka bilo kakvih zabavnih i kulturnih sadržaja za mlade Župe. Odlučili smo pomoći sami sebi.

Niste tada razmišljali o ovako širokom krugu posjetitelja?

Pa i nismo baš. Moram priznati da je ideja  krenula od malo starije ekipe. U startu je zamišljeno da na Puntiželi uvijek sviraju bendovi iz Grada, jer do tada nisu baš imali gdje pokazati publici to što rade.  S godinama je samopouzdanje poraslo, sve više i više je bilo posjetitelja , apetiti su bili veći, krenula su i gostovanja bendova sa strane, kao i neka zvučna imena hrvatske glazbene scene.

Spomenuli smo već da su se mnogi upravo na Puntiželi predstavili publici. Je li nekome poslužila kao odskočna daska za daljnje uspjehe?

Mislim da jest, uzmimo na primjer Gruhak. Oni su prvi put svirali ispred toliko puno ljudi baš na Puntiželi, a danas je to jako poznat bend  koji osim po Hrvatskoj, nastupa i u svijetu. I Silente nam je tu bio, zatim iako nije iz Grada, Vatra je danas bend koji je obilježio dvadeset godina karijere, a  na Puntiželi su svirali u svojim začecima  2000. Tako da je mnogim domaćim ali i ostalim bendovima jedan takav rock festival  pomogao da pronađu put do publike.

Ove godine su uz ostale potvrđeni i headlineri, Let 3 i Rambo Amadeus.

Tako je, Let 3 je već bio 2014. godine u tada prepunom parku. Napravili su odličnu zabavu, a na ovogodišnji poziv su odmah spremno potvrdili svoj dolazak, što nam je jako drago. Nema više puno bendova te vrste glazbe, a da nisu bili i da su nam cjenovno dostižni. Izuzetno se veselim i gostovanju Ramba Amadeusa.  On je izuzetan čovjek i odličan glazbenik, slobodno mogu reći genijalac.

Dolazak bendova uz svu ostalu organizaciju košta, ulaz je besplatan, organizirate prodaju majica i torbi, kako se uz to financijski snalazite?

Od prvog dana je odlučeno da se ulaz neće naplaćivati. Ovo mi je drugi mandat u ulozi predsjednice udruge i  već nam je dosta ljudi predlagalo da počnemo naplaćivati ulaznice, barem simbolično. Nama bi možda bilo lakše i jednostavnije, ali onda se gubi ona ideja i sve ono zbog čega smo krenuli  1996. godine u sve ovo, izgubilo bi svoju draž  i u tome osobno više ne bih sudjelovala.  Ove godine je malo lakše zahvaljujući Općini Župa dubrovačka, TZ Općine Župa dubrovačka, Dubrovačko-neretvanskoj županiji   i cijelom nizu sponzora koji su nam izašli u susret.  Prodavamo majice i torbe koje dizajniramo. Veliki dio odrađuje Ivica Mezei, ali svi sudjelujemo. Imam sve dosadašnje majice. Super mi je kad pođem u neki drugi grad i ugledam nekoga u majici Puntižele ili naše ljude koji ih prošetaju po svijetu. Trudimo se uvijek biti originalni prilikom dizajna.

Prošle godine je bilo upitno održavanje Puntižele, no na kraju je presudila  ljubav prema rock glazbi. Jesu li te financijske poteškoće bile uzrok tih dvojbi ili postoji još koji razlog?

Bilo je povezano i s organizacijom i financiranjem, ali i sama sam imala nekih zdravstvenih poteškoća, što je bio i prvi motiv takvih razmišljanja.  Ipak, sama pomisao da nema Puntižele..., srce nije dalo i održala se.

Spomenimo naravno i to da je Puntižela u organizaciji udruge Kurenat, s tobom na čelu.

Sama udruga je registrirana nakon prvih Puntižela, tamo 1998. Djelujemo već dvadeset godina i uz Puntiželu svake godine organiziramo i humanitarni eko kros. Nekada smo se redovito bavili pošumljavanjem, čišćenjem podmorja i puteva.  Izdavali smo i bilten „Kurenat“,  s čim smo malo stali u posljednje vrijeme, ali namjera nam ga je izdati ove godine ponovno. Teško je pronaći ljude koji bi pisali, sve su to volonteri i ne može se očekivati da su uvijek tu s istim žarom i na raspolaganju. Trenutno radimo na tome,  pomladili smo udrugu i rodila se ideja da bilten obnovimo do kraja godine. Mladi ljudi koji su nam se pridružili zaista su puni entuzijazma, trude se i  vjerujem  da ćemo uspjeti. Naravno, tu je uvijek par ljudi na koje mogu računati, ne samo kao članove udruge već prijatelje koji će mi uvijek pomoći.

Uz razne prepreke ipak ste dugovječni i vaši su angažmani  već odavno tradicija.

Nije bilo lako, klima je takva u društvu, manje ljudi sluša tu vrstu glazbe. Svatko sluša što želi i veći je dio ljudi u drugačijem điru. Zadnjih nekoliko godina mi se činilo da radimo tulum sami sebi, ali ljubav prema rock glazbi je jedino što se nije promijenilo svih ovih godina. Davno je bila 1996.

Svi koji te znaju svjedoče tvojim aktivnostima i entuzijazmu kojim pokrećeš i ostale oko sebe, je li bilo kriza, zasićenosti i razmišljanja o manje angažmana u svemu?

Svi ponekad u trenutku možemo imati krizu,  ali tu je prevelika ljubav prema rock glazbi. To je stil života. Kada na Puntiželi recimo svira neki bend i kad se okrenem i vidim sretne i zadovoljne ljude koji skaču i pjevaju, shvatim da se je sav trud isplatio i razvuče mi se osmijeh preko lica. Taj osjećaj sreće je jači od svega. Davno sam imala  jednu nesreću nakon koje sam se sebi zaklela  da od  Puntižele nikada neću dignuti ruke.  Svi žele da nečega bude, ali kad treba nešto odraditi nema ih  a ako svi odustanemo, to nigdje ne vodi.  Ove godine se vraćamo u velikome stilu.

Uz posao i brojne projekte u kojima sudjeluješ, ostane li dovoljno slobodnog vremena,  kako ga najrađe provodiš?

Naravno da ostane. Kad imam sastanke vezane uz ovakve organizacije, uvijek  je ležerna atmosfera, jer  to su u biti ljudi s kojima se i inače družim, volonterstvo uz ljubav i zadovoljstvo.
Tako smo 2013. u suradnji s udrugama „Hvala što postojiš“ i „Fun H2O“ izgradili gumno. Zahvalila bih i Timberlandu koji nas je tom prigodom financirao sa 100 tisuća kuna. Veliki problem nam je prije bila i ta pozornica u parku, sastavljanje, rastavljanje... Odlučili smo se za gumno jer se baš uklapa u park, a i sve se uvijek događalo na gumnu.  Žao mi je što se više toga na njemu ne događa, neke predstave, projekcije, filmske večeri i sl. Koliko se tko daje u društvu to je njegova stvar, ali kad prođem pokraj gumna ili nečega u čemu sam sudjelovala  i za dvadeset godina, bit ću ponosna i sretna da sam doprinijela zajednici i nešto ostavila u nasljeđe.
Otvoreni smo prema svima i tko se god želi nečim baviti, aktivirati, ima dobre ideje neka nam se pridruži.
Svoje slobodno vrijeme najradije iskoristim za neko putovanje,  jer ona su mi strast i ne bi život mogla zamisliti bez njih kao i dobrog koncerta.

Znači, ideje se nižu, ide se naprijed i nema straha za Puntiželu kao i ostale postojeće projekte u budućnosti?

Mislim da je ovogodišnja jedna onako malo bolja, povratnička i najava jednog dobrog razdoblja pred nama. Imamo jedan zaista specifičan prostor, korektni smo prema svim bendovima, među glazbenicima se zna gdje je kome bilo dobro i imaju preporuke i povjerenje u nas. Ovim putem pozivam sve ljude da dođu i uživaju u jednom najljepšem  domaćem  „open air „festivalu.


Podijeli ovaj članak

Submit to DiggSubmit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TechnoratiSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn