Župski portal - zupcica.hr

Župski portal - zupcica.hr koristi kolačiće (cookies) kako bi pružio bolje korisničko iskustvo, prilagodio funkcionalnost stranice i prikaz sustava oglašavanja. Koristeći našu stranicu slažete se s korištenjem kolačića.

Opći uvjeti korištenja

Prihvaćam


 

http://www.zupcica.hr/images/slike/moduli/tz-brosura1.jpg
 
http://www.zupcica.hr/images/slike/moduli/tz-brosura1.jpg http://www.zupcica.hr/images/slike/moduli/tz-brosura1.jpg http://www.zupcica.hr/images/slike/moduli/tz-brosura1.jpg

Ususret predavanju; Tomislav Kuljiš „Zašto su prve godine najvažnije?“

Ususret predavanju „Zašto su prve godine najvažnije?“, koje će se održati 20.2. u Hotelu Valamar Lacroma, razgovarali smo s autorom i terapeutom Tomislavom Kuljišem, već široko poznatim stručnjakom za rani i osobni razvoj. Ovo dinamično predavanje daje uvid u stvarne potrebe djeteta i pojašnjava preduvjete njegovog cjelovitog razvoja. S ovim spoznajama roditeljstvo postaje lakše, a kvalitetno djetinjstvo daje dobar start u život. Obzirom da smo i mi kao odrasli nekada bili djeca kroz ovo predavanje počinjemo dublje razumijevati sami sebe i stvarne korijene određenih problema koji nam kvare kvalitetu života a time i rješenja za njih.

Gdine Kuljišu, osnivač ste dvaju centara: Centra prirodno roditeljstvo i IPD Centra (Integral Personal Development) koji djeluju već 10 godina u Zagrebu, Rijeci, Beogradu, Ljubljani, Sarajevu… kroz koje su prošle tisuće ljudi. Kakva su vaša iskustva u radu sa suvremenim roditeljima ?

Osobno me raduje da je iz godine u godinu kod nove generacije roditelja sve veći broj onih koji svoje roditeljevanje ozbiljno shvaćaju i traže prave odgovore koji im imaju smisla, umjesto da rade po knjigama koje sadrže uputstva za odgajanje djeteta. Predivno je gledati tu transformaciju u stavovima do koje dolazi kroz predavanja i radionice i najčešće čujemo rečenice tipa: oduvijek sam u sebi osjećao da stvari tako stoje samo me nitko nije razumio, ili: Ovo smo trebali čuti prije nego je dijete došlo da od prvog dana budemo roditelji koje ono treba i očekuje.
Kao terapeut sa tisućama terapija iza sebe imao sam priliku sagledati da ona bivša djeca koja nisu imale potrebne uvjete sazrijevanja danas kao odrasli imaju raznih problema u životu i život im je težak, a oni koji su imali kvalitetan rani razvoj jako dobro funkcioniraju i život im je ugodan. Danas se zna što to dijete treba od roditelja za svoj cjeloviti razvoj, a s njegove točke gledišta to podrazumijeva namirenje točno određenih primarnih potreba u određenim fazama razvoja. Ono dijete koje to dobije kaže da se osjeća voljeno, a ono koje to ne dobije svjedoči da je nevoljeno mada roditelji bez rezerve tvrde da su ga voljeli najviše na svijetu. Ono što su za pravilan i cjelovit razvoj tijela vitamini, minerali, proteini, za cjelovit emocionalno-psihološki razvoj su primarne potrebe. Nedostatak bilo čega od navedenog će ostaviti posljedice i onemogućiti cjeloviti razvoj i sazrijevanje. Tema primarnih potreba zahtijeva određeno vrijeme da se objasni i shvati, ali recimo samo da se radi o imanju iskustva stanja sigurnosti, reguliranja, dubokog namirenja kontaktom s mamom u prvoj godini, viđenosti i  prisutnosti od strane oba roditelja ...itd.

Često naglašavate važnost razvoja mozga u ranom periodu. O čemu taj razvoj ovisi ?

Mozak je organ čiji je razvoj ovisan o iskustvima i podražajima i neće se razviti u svoj potencijal sam od sebe. Njegov razvoj je ovisan o ispunjavanju emocionalnih i psiholoških primarnih potreba. Ne ispunjavanje potreba za emocionalnom bliskošću i povezanošću djeteta s mamom a kasnije i s tatom spada u zanemarivanje  koje je danas najčešći vid zlostavljanja djeteta koji prolazi neviđen jer roditelji ne rade ništa loše. To je kao da biljku držite u mraku, reklo bi se ne trgate joj lišće ali ste joj uskratili ono što joj je ključno za razvoj. Ekstremno zanemarivanje i zlostavljanje ostavlja posljedice na razvoj mozga koje su vidljive na snimcima kao manji mozak, slabije umreženosti s puno neaktivnih dijelova. O tome danas najviše govori dr. Bruce Perry koji vodi Child Trauma Academy i o njegovim uvidima naša javnost je već bila upoznavana.

Možete li nam na jednostavan način približiti što se to događa u mozgovima naše djece u prvim godinama ?

Mada mi u društvu mozak povezujemo s inteligencijom ona je tek mali dio funkcija mozga. U prve tri godine se razvijaju evolucijski stariji  dijelovi mozga koji se bave reguliranjem naše fiziologije, koji uspostavljaju nadzor nad našim biološkim ritmovima, autonomnim živčanim sustavom, načinom odgovora našeg tijela na stres, odnosno funkcijama koje su odgovorne za naše cjeloživotno zdravlje. Neadekvatnosti u prvoj i drugoj godini su prema novim znanstvenim spoznajama najčešći uzrok niza zdravstvenih poremećaja i oboljenja u odraslom periodu. Ove uvide danas najviše u naše društvo pokušavaju ugraditi znanstvenici iz Harvardovog Center On Developing Child. Također, dijelovi mozga koji su zaduženi za našu sposobnost ostvarivanja bliskih odnosa s drugim ljudima i emocionalnih odnosa kroz cijeli život, razvijaju se kroz iskustvo bliskosti s mamom i pohranjuju to iskustvo s mamom kao obrazac funkcioniranja u ljubavnim odnosima kroz odrasli period života.
Tu je i sposobnost samomotiviranja, razvoj izvršnih funkcija koje u svakodnevnim jezikom opisujemo kao izrazita sposobnost, snalažljivost, inteligencija i sl. koje se razvijaju do šeste godine ovisno o uvjetima u kojima dijete odrasta.

Koje su najčešće »greške« roditelja u tom ranom i osjetljivom periodu ?

Iako će svi pomisliti da je najveća greška fizičko zlostavljanje protiv kojeg postoje već zakonske sankcije želim odmah naglasiti da su najčešći razlozi iz njihovog ranog perioda (zbog čega normalni odrasli ljudi dolaze na terapiju) u biti: zanemarivanje djetetovih potreba, neviđenje i nedoživljavanje djeteta, permisivno roditeljstvo i nemanje granica, nemanje bliskog kontakta, nereguliranje djetetovih loših emocionalnih stanja od  čega je najtipičnija metoda puštanja bebe da dugo plače sama, ideja da dijete treba da očvrsne kroz grublji odnos, kažnjavanje djeteta hladnoćom i stavljanjem u kut, emocionalne ucjene, ... pa tek onda manji broj slučajeva spominje i fizičko kažnjavanje koje svakako može biti iznimno razorno za odnos s roditeljem i budućnost djeteta.

Zašto je majka ključna figura za  emocionalni i psihološki razvoj djeteta i kakav je odnos majka-dijete poželjan ?

Djetetov mozak je u prve tri godine u formativnom periodu i njegov razvoj ovisi o kvaliteti povezanosti s mamom, pogotovo tijekom prve pa onda druge i treće godine. Dijete s mamom ima poseban odnos kao što ga je mama a ne tata nosila devet mjeseci u sebi i s njom prolazi ključne razvojne procese simbioze i separiranja od mame.
Ključna je činjenica da nije toliko stvar u tome što mama radi nego i kako je mama i kakva je ona sama po sebi. Ako mama nosi nerazriješene i neosviještene povrede iz svog formativnog ranog perioda kojih se u pravilu ne sjeća, njoj će dijete lako vaditi živce, doživljavati će njegovu legitimnu potrebitost kao pokušaj manipulacije, imat će potrebu da dijete nauči tada pameti da ne može tražiti kada ono hoće, nervirati će ju njegovo plakanje, kontriranje će shvaćati kao osobnu uvredu…. I tada nije dovoljno reći mami kako bi se ona trebala ophoditi prema djetetu. Ta mama treba pomoć da razriješi svoje povrede koje čine da trenutno nema kapaciteta biti mama kakvu dijete treba i često osjeća veliku grižnju savjesti zbog svojih ponašanja prema djetetu ali si ne može pomoći.
Na žalost još uvijek smo prepuni u društvu široko rasprostranjenih i općeprihvaćenih metoda i tehnika koje usporavaju dijete i njegov mozak u razvoju kao što su pusti ga da plače dok se na nauči sam uspavati, kupite odmah krevetić za bebu i od prvog dana ju naučite da spava sama, nemoj ga previše na ruke da se ne navikne, što??? Zar još dojiš??? Neka se što prije osamostali…
Ove metode čine da se djetetov emocionalni razvoj uspori, dijete poslije ima problema sa samoregulacijom i emocionalnom samoodrživošću, osjeća silnu potrebitost za mamom a sutra za partnerom, nosi puno boli u sebi, neka djeca razviju strah od bliske emocionalne veze za kojom u sebi čeznu.
 
Što je s tatama? Koja je uloga tate u ranom periodu ?

Prirodno je da je u prvoj godini, a velikim dijelom i u drugoj, dijete orijentirano prvenstveno na mamu jer s njom ima jedinstvenu dinamiku koja će ga odrediti za cijeli život. U tom periodu se tate s razlogom često osjećaju kao višak, no to je samo zato što ne razumiju o čemu se tu radi. Pogotovo u prvoj godini, ali i drugoj, najviše što tata može učiniti za dijete je emocionalna i psihološka regulacija mame odnosno to da joj bude izvor podrške, sigurnosti, utjehe, rasterećenja od drugih problema kako bi se mogla što više posvetiti djetetu stabilna, sretna, prisutna i posvećena. Kada se očevi ostvare u toj ulozi obično mi svjedoče da su iznenađeni kako se dobro osjećaju tada, što potvrđuje da je to njihova prirodna uloga. No, pravo vrijeme tata tek dolazi, najčešće  s trećom godinom i nastavlja se u četvrtoj i petoj. Tada dijete privodi kraju psihološko odvajanje od mame i kažemo da je otkrilo oca, ono očekuje da ga tata povede u uzbudljivi svijet. I tada kreću avanture: vozit će se u luna parku s tatom, dok mama to neće moći ni gledati, učit će voziti bicikl, počet će plivati uz tatu, i općenito istraživati nove uzbudljive stvari. Ali, da bi krenulo u nepoznati svijet mora se opremiti unutarnjom sigurnošću i osjećati se dovoljno snažno.
U tom periodu, otac daje unutarnji doživljaj da nam netko drži leđa, da smo podržani, a to dijete dobiva od oca koji je stabilan, svoj, snažan, i kao takav prema njemu zaštitnički i podržavajući.
Još jedna bitna dimenzija koju dijete treba od oca u ovom periodu od druge godine nadalje je iskustvo viđenja i priznanja sebe onakvog kako se osjeća u sebi. Preduvjet tome je da se dijete osjeća dovoljno sigurno uz oca da može izraziti pred njim svoju autentičnu ekspresiju. Tek kada otac zrcali djetetu da ga vidi i priznaje, dijete može upotpuniti i izgraditi pozitivnu unutarnju sliku o sebi. U biti otac svojim odnosom snažno određuje djetetovu buduću muškost ili ženstvenost, ovisno da li se radi o dječaku ili curici. Na tu temu vrijedi pravilo da onako kako se otac odnosi prema sinovljevoj izrastajućoj muškosti, tako će sam sebe sutrašnji muškarac na tu temu doživljavati. Također i za curice vrijedi da, kako se otac odnosi prema njenoj ženstvenosti koja se izgrađuje, tako će se sutra kada odraste ta kćer osjećati kao žena i podsvjesno doživljavati sebe takvom u očima muškaraca. Stoga je jako važno da otac u periodu predškolskog djeteta bude prisutan i pomogne djetetu da afirmira tu svoju dimenziju.

U današnje vrijeme djeca provode puno vremena u vrtiću, kasnije u školi, a njihovi roditelji na poslu… Kako da suvremeni roditelji provedu na kvalitetan način vrijeme sa svojom djecom? Šta je najznačajnije što im roditelji mogu pružiti ?

U engleskom jeziku ima lijepa sintagma koja kaže da djetetu ne trebaju presents (pokloni) nego roditeljska presence (prisutnost). I sada dolazimo do ključne problematike u razumijevanju stvarnih potreba djeteta. Naime,  uobičajeno po inerciji svi postavljamo pitanje što roditelj treba raditi da bi bio dobar roditelj. I standardno ljudi očekuju savjete i uputstva po kojima bi se trebali ponašati da bi im dijete postalo, kako ja to kažem, kvalitetno ”posložena” osoba. I u samom početku programa uvijek naglasim da nije moja uloga da dajem savjete jer onda opet imamo instruiranog i neautentičnog roditelja. Ono što postignemo kroz program Roditeljstvo 0-6 je da roditelj sam spozna da se ne radi o tome kako će se ponašati prema djetetu nego kako će on biti. Dijete daleko više od dobre mame treba mamu koja je dobro. Jedan od ključnih pojmova je upravo psihološko-emocionalna prisutnost roditelja i ako je roditelj u stanju biti prisutan dok je s djetetom tada možemo reći da je to vrijeme s djetetom kvalitetno. No, za dobar broj odraslih biti prisutan je nepoznato stanje što se može promijeniti kada sami osjete u radu s terapeutom kako je to biti s nekim tko je prisutan. Drugi važan pojam je uštimanost u djetetovo emocionalno stanje. Ja to nastojim objasniti kroz rečenicu: Dijete treba osjetiti da roditelj osjeća kako se ono osjeća u sebi. To iskustvo mijenja toliko puno toga u njegovom stanju i čini da se dijete razvija u odraslu osobu koja ima kapacitet osjetiti druge ljude i sutra svoju djecu.


Nakon predavanja, zainteresirani će imati priliku upisati programe Tomislava Kuljiša koji, nakon Zagreba, Beograda, Rijeke, Ljubljane i Sarajeva, kreću s radom sada i u Dubrovniku. Program  Roditeljstvo 0-6 koji kreće 28. veljače s pripadajućim video i live stream predavanjima te iskustvenim radionicama namijenjen je roditeljima predškolske djece i u fazi trudnoće. Drugi program koji sada počinje i u Dubrovniku je Rani razvoj - utjecaj na život (RAR) koji se izvodi u okviru IPD Centra i namijenjen onima koje zanima konkretan rad na sebi. Za sve informacije obratiti se na Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Ako se tek spremate za roditeljstvo, ili ste već roditelj, ili samo želite saznati nešto više o važnosti ranog razvoja, ovo predavanje je prava prilika za to. Važno je ove spoznaje ne odgađati, jer ključni mjeseci i godine razvoja za dijete brzo prolaze i neke stvari je kasnije teško nadoknaditi.

VIŠE PROČITAJTE OVDJE

SPONZORIRANA VIJEST Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.


Podijeli ovaj članak

Submit to DiggSubmit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TechnoratiSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn