Župski portal - zupcica.hr

http://www.zupcica.hr/images/slike/moduli/tz-brosura1.jpg
 
http://www.zupcica.hr/images/slike/moduli/tz-brosura1.jpg http://www.zupcica.hr/images/slike/moduli/tz-brosura1.jpg http://www.zupcica.hr/images/slike/moduli/tz-brosura1.jpg


 

Župski portal - zupcica.hr koristi kolačiće (cookies) kako bi pružio bolje korisničko iskustvo, prilagodio funkcionalnost stranice i prikaz sustava oglašavanja.

Više o kolačićima pročitajte ovdje

Prihvaćam

Iz župske prošlosti; Drvodjeljsko mehanička radionica (kolarsko kovačka) Antuna Mišića

Malo je poznato da su se nekad u Čibači ,odnosno u zaseoku Mišići početkom 20-tog stoljeća proizvodili osobni automobili, kamioni i autobusi. Da istina je ! Na Mišićima su se ,na uvezenim automobilskim šasijama, ugrađivale drvene auto-karoserije i sve to dugujemo jednom neobično nadarenom,promućurnom i radišnom župljaninu – Antunu N. Mišiću.

Autobus (za upravljačem A.N.Mišić), karoserija izrađena 30-tih god.p.st.


Antun (Nikole) Mišić ,rođen 27.01.1901 u zaseoku Mišići u Čibači. U ranoj mladosti opredjeljuje se za zanat za kovača, što je bio tradicijski zanat velike obitelji Mišića, ali se ne zaustavlja samo na tome, već samouk izučava i sve tajne drvodjeljskog zanata. Očito nadaren, shvaća je da je prošlo vrijeme zanatske proizvodnje,te da se treba okrenuti industrijskoj proizvodnji.
 Bile su to dvadesete godine prošlog stoljeća (1922.god.) kad se Antun odlučio na Mišićima otvoriti mehaniziranu stolarsko/kovačku radionicu Za tako nešto trebao imati skupe strojeve, koje se nije moglo naći u ondašnjoj kraljevini Jugoslaviji, pa se morao okrenuti inozemstvu. Od župnika Krilanovića iz Konavala, kojem je bila poznata Antunova radišnost i nesporan talent za tehniku i biznis posuđuje prve novce, te iz Njemačke uvozi potrebne strojeve i alate. Nabavljen je glavni pokretač - statični diesel motor marke „Deutz“ na jedan cilindar snage 15 ks. Motor je imao veliki kotač zamašnjak, kojim su se, opet putem remenica pokretali razni dodatni stolarski i kovački strojevi i alati; glodalice, pile, bušilice, blanjalice itd. Uz pomoć ovih strojeva otvorila se mogućnost industrijske proizvodnje.

obitelj Mišić (Antun N. Mišić, prvi s desna u 2.redu)


Antun u novoj radionici, pod nazivom „Drvodjeljsko mehanička radionica, kolarsko kovačka“ zapošljava oko dvadesetak radnika na koje prenosi svoj poslovni entuzijazam, pa ga oni slijede, jer on nije onaj koji bičem tjera svoje radnike, već je i sam jedan od njih koji se ne libi zavrnuti rukave i raditi novim strojevima dobija se na kvaliteti proizvoda a i brže se radi, pa se uz veću proizvodnju stvara i veća zarada. Automobilska industrija doživljava svoj nagli razvoj. U Americi Ford pokreće proizvodnju svog Modela A, a Europa, posebno Njemačka slijedi s Mercedesima . Tadašnji su se automobili izrađivali tako da se na čeličnoj osnovi (šasiji), na kojoj je bio ugrađen upravljački sistem s kotačima, te motor s mjenjačkom kutijom pričvršćuje gornji dio (karoserija). Za izradu karoserije koristilo drvo, jer bi u to vrijeme obrada čelika bila previše zahtjevna.

kamion (karoserija) iz radione A.N.Mišić


Antun sve to prati svjestan da mu se otvaraju nove mogućnosti proizvodnje tim više što već ima strojeve. U Njemačkoj pronalazi metalne šasije s motorom , mjenjačkom kutijom , upravljačkim mehanizmom s kotačima (spominju se da su tu marke „Chevrolet“ i „Buick“, a vjerovano i „Mercedes“). U svojoj radionici sa strojevima za industrijsku obradu drveta (jasena i hrasta) sklapa prve karoserije, koje zatim oblaže željeznim limovima, a koje dalje obrađuje boji. Kako je bio vrstan kovač u radionici obrađuje čelične limova za zahtjevne oblike blatobrana, poklopca motora i sl. Važno je spomenuti da se za to koristio kovačkom tehnikom izrade bakrenih posuda. Na drvenom kalupu čekićem se udara po limu koji se istovremeno zagrijava. Za to je koristio aparat za zavarivanje na “garbit“ (kalcijev karbid), koji je također Antun sam izradio. Sav unutrašnji interijer također se izrađivao u Antunovoj radionici, pa je angažiran i tapetar Niko Filičić da mu od prave kože izradi sjedišta i unutrašnje obloge karoserije. Tih godina iz radionice izlaze prvi gotovi automobili, kamioni i autobusi, (vjerojatno na šasijama „Dodge-a“, Chevrolet-a“ i „Mercedes-a“). I još nešto, Antun je 1938. god. u svojoj radioni izradio luksuzni osobni automobil (karoseriju) i njim se odvezao na 12-to dnevno bračno putovanje po ondašnjoj Kraljevini Jugoslaviji sa svojom mladom suprugom Danicom .

karoserija za autobus prilikom gradnje (30-te godine 20-tog st.)


20-tih godina prošlog stoljeća radionica u Čibači na Mišićima već proizvodi auto-karoserije za osobne automobile, autobuse i kamione. Posao cvjeta, Antun iz vlastite proizvodnje izdvaja autobuse kojima uvodi autobusne linije za Dubrovnik, Ston, Župu i Cavtat, a osobne automobile od više sjedišta izrađuje za potrebe novo ustrojene taksi službe. Antunova proizvodnju karoserija bila je u to vrijeme jedina u ovom dijelu Južne Europe i sigurno bi se i dalje uspješno razvijala da 1941. nije došlo do drugog svjetskog rata. U ratu Nijemci i Talijani zauzimaju radionicu, a nakon rata Antun mora bježati iz Župe jer je za komuniste bio negativac - kapitalist. Spašavaju ga ipak „njegovi“ komunisti iz Župe (Vlaho Goga) koji su ga dobro poznavali, te mu savjetovali da se neko vrijeme skloni, dok ne prođe prvi nalet likvidacija. Nakon dvije godine „skrivanja u Konavlima“ vrača se u Župu, ali biva osuđen na gubitak svih građanskih prava, na rok od 2 godine. 1947. god. u bivšoj Antunovoj radionici u novim vlasničkim odnosima nacionalizirane Antunove imovine, socijalistička vlast djelomično obnavlja proizvodnju. Antun sad radi kao običan radnik, a radionom upravlja netko drugi, da bi se ista kasnije priključena poljoprivrednoj zadruzi “ Marko Marojica“. U radioni se radi građevinska stolarija, a rad na proizvodnji auto karoserija se gasi.

ostaci šasije


U Domovinskom ratu 1991-1995.radiona Antuna Mišića pretrpjela je opet okupaciju i devastaciju, ovaj put od srpsko/crnogorske- četničke osvajačke armade, predvođene JNA. Vrijedna dokumentacija i fotografije bivaju pokradene ili spaljene, a alati, koji su se mogli lako odnijeti pokradeni su. Danas Antunov sin Miljenko Mišić pokušava sačuvati ostatke ostataka kako bi se u tom prostoru organiziralo nešto poput Muzej industrijskog nasljeđa ovog kraja.

Uvjereni smo da ovaj dio industrijske povijesti Župe dubrovačke zaslužuje više pažnje, a posebno onih koji svojim znanjem i stručnošću mogu pomoći da se istraži sačuva od zaborava jedan vrijedan proizvod ljudske djelatnosti ovog dijela juga Hrvatske.


Prema kazivanju i iz dokumentacije Antunova sina Miljenka Mišića

napisao Ivo Brešković


Podijeli ovaj članak

Submit to DiggSubmit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TechnoratiSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn