Župski portal - zupcica.hr

Župski portal - zupcica.hr koristi kolačiće (cookies) kako bi pružio bolje korisničko iskustvo, prilagodio funkcionalnost stranice i prikaz sustava oglašavanja. Koristeći našu stranicu slažete se s korištenjem kolačića.

Opći uvjeti korištenja

Prihvaćam


 

http://www.zupcica.hr/images/slike/moduli/tz-brosura1.jpg
 
http://www.zupcica.hr/images/slike/moduli/tz-brosura1.jpg http://www.zupcica.hr/images/slike/moduli/tz-brosura1.jpg http://www.zupcica.hr/images/slike/moduli/tz-brosura1.jpg

Sentimentalno putovanje na staru festu Sv. Vlaha (1) - Iz teksta Tomislava Macana "Vlasići"

Badnjak je dogorio. Vodokršće, snažan stari blagdan u Božićnom niz, nekad ono što je poslije postao Božić, minuo je. S njim je otišlo i Božićno veselje. Zar će sada ostati tišina iza slavlja ? Neće, barem se to neće dogoditi na gotovo krajnjem jugu Hrvatske. Tu će se Božićno veselje neopaženo pretočiti u neko drugo veselje koje će biti nemalo kao i ono Božićnje. U dubrovačkom kraju Božićno se veselje na Vodokršće počelo pretakati u vlasićko veselje. I tada dan za danom raste i postaje što se bliži svijetli, veliki i dragi dan Vlasića.

A kako je puk osjetio da Vlasići dolaze ? Zanimljivo je čuti. Dok je župnik uoči Vodokršća zakršćavao vodu, puk je pratio obred, ali se i osvrtao.Razgledao je obzorje kolo naokolo. Pogledavao na nebo ostaje li vedro, skorupi li se ili se vedri. Puk je očito nagađao vrijeme. Zašto je to radio? I ponavljao onu staru vremensku poslovicu: "Kakvo vrijeme kad se voda zakrštava uoči Vodokršta, tako će ostati četrdeset dana"? Obzorje je razgledao i uz to poslovicu ponavljao jer je mislio na dvoje: na svoje baštine koje tada počinju očekivati težaka i na svoje stare Vlasiće. Tada se veselio ako je vrijeme bilo vedro. Nije mu bilo drago ako se nebo skorupilo. Davnina ga na temelju iskustva podučila da vrijeme u te dane ostaje ne mijenjajući se četrdeset dana. Ako zakiši i olujno provali, zaostao rad u baštini, a omete i proslavu Vlasića. Bilo to nekako neobično navještenje Vlasića, ali bilo to tako milo s puno očekivanja.

Zimski komini koji se u božićnim danima veselili dragim pohodima, odjekivali veselim čestitanjima i krasnim zdravicama, sada su se odjednom izmijenili. Oganj je i dalje pucketao na ognjištu. Gorjele su dubove cjepanice, pa i debla. Ugodna toplina sve je meko ovijala. Gusle su i dalje gudile svoju o Zrinoviću banu, o Ivu Senjaninu i o drugim hrvatskim junačinama. Spominjale su Đura Kastriotića, junaka kršćanstva protiv polumjeseca. Guslar se tih dana posebno rado hvatao gusala da bi ispjevao jednu iz "Kačića". Bila to pjesma o boju u Krvavom dolu na Brgatu koju je fra Andrija posvetio gospodi dubrovačkoj.

Uz pjesmu su išle i druge vlasićke pripovijesti. Kazivalo se o tome kako su davno pred Grad bile po uzavrelu moru doplutale vlasi (kose) svetoga Vlaha. Plutale u sjaju nebeskomu. Dubrovačke su ih straže opazile. Gospari ih dali izvaditi iz mora. Kada se doznalo da su to svetačke vlasi; onda sveca čije su bile nazivali Vlasij, Vlaho i uzeli ga da im bude parac. Dalje su pripovijesti nastavljale svaka svoju o Parcu i Republici. Kuga je bila bič stare Republike. Sveti ju je Vlaho jednom gonio, i to baš preko Konavala na Istok odakle je i došla. Stoga je u Čilipima Vlahov oltar i na njemu slika koja prikazuje Konavljanina kako s barjakom klanja Svecu. Dalje je tekla pripovijest o zastavi Dubrovačke Republike. Na njoj je Parčev lik i slova S.B. Netko se , kažu, s mletačke strane rugao da ona slova znače #sette bandierre". Puk je to odbijao i kazivao da znače "sedam boja", jer se toliko boja i vidi na zastavi.

Tako se redale te ljupke pučke pripovijesti, od kojih je svaka spominjala Parca i branila Republiku. Redale se oživljujući prošlost na pučki način. Svojim naivnim, ali u biti istinitim kazivanjem, stapala Grad i sela u Dubrovnik. U zimskim kominima pripovijest o Parcu gradila vlasićku kulu gotovo na krajnjem jugu Hrvatske. Gradila čvrsto. Gradila vječno. Ona i sada stoji. I prkosi na svoj plemeniti način svakomu tko je ne voli.

Bližila se predzadnja ili zadnja nedjelja pred Vlasiće. Svaka je kuća, pogotovo svaki domaćin očekivao mlađe kada će prispjeti. Nije trebalo ni da kažu zašto su došli.Svatko je znao da su došli radi Vlasića i biranja barjaktara i njegovih pratilaca. Nije se barjaktar tada birao baš za same Vlasiće. Njega su birali za čitavu godinu. Ali ta bratimska godina počinjala pred Vlasiće i trajala od Vlasića do Vlasića.

Tada to biranje bivalo kao biranje vlasićkoga barjaktara. Vlasići, eto, sve drugo zasjenili, pa i Korosante (Tjelovo), i izbor bio razglašen kao biranje barjaktara koji će na Vlasiće odnijeti u Grad barjak bratstva. Birao se najuzorniji mladić ili najkrepkiji i kršan muž.On će morati tako nositi barjak na dan Vlasića da će se o tome kazivati kao dici braće i kaznačine. On se rado toga primao pouzdavajući se u svoju mladenačku navrelu snagu ili muž u svoje muževno iskustvo. I obećavali su se vladati kako treba dok im barjak u rukama.
I onda barjak još uveče Vlasića vratiti onakav kakav im je predan u svoje selo; ne smije prenoćiti u Gradu.

Dogodi li se to ili nešto tako,  kazna je tu: novčana, ukor pred ljudima pa i izgon iz braće. Bilo je to teško i pomisliti, a kamoli doživjeti. stoga je u tom pogledu išlo sve u redu.Barjaktar je koji dan pred Vlasiće uzimao barjak, nosio ga doma i tu vježbao u izvijanju i povijanju. Vježbao one junačke, upravo viteške poklone i pozdrave koje će u ime svoje kaznačine učiniti u pozdrav Gradu i Parcu. Što je barjak u njegovim žuljnim rukama veselije vihorio, što je bolje štucao (šuštao), barjaktar je bio veseliji, jer će i na Vlasiće biti tako i bolje u Gradu, na čast kome je čast i na diku selu čiji je barjak.

Kapituo zaključio, a to se znalo, pa onda samo ponovio da za barjakom imaju poći svi domaćini ili njihovi mlađi koji se imaju u što obuć i pratiti barjak u svim dijelovima feste. Izbor barjaktara unijet će veseo nemir u njegovu kuću - treba se pripraviti za Vlasiće. Odluka kapitula o praćenju barjaka tako će uznemiriti sve kuće. Svatko će rado u Grad na Vlasiće, ali je urediti robu. Otvaraju se stare škrinje, iz njih se vadi roba, gleda se je li dobra košulja. Iznosi se zlatna roba da  se provjetri od mirisa dešpika koji je bio u nju postavljen da je grizlice ne izgrizu. Čisti se oružje. Pripravljaju fišeci. Svjetlaju noževi iza pasa. Jedinstveni posao diže veselje u neke vedre visine.Na posljednju nedjelju pred Vlasiće netko je iz kuće imao svakako poći na župnu misu čuti što će župnik navijestiti o Vlasićima, što će im pročitati od biskupa, od festanjula. Poslani je to morao u tančine zapamtiti i doma preko objeda ponoviti. Župnik je i po treći put naglašavao što će sve biti u Gradu na Vlasiće. Svatko je to znao, ali opet svatko je to slušao kao da prvi put sluša. Napominjao, tko ne ide taj dan u Grad, neka dođe na misu koju će on reći u rane jutarnje sate, jer i on ima s barjakom bratovštine u kojoj je Crkva matica poći u Grad. Kada misa bude gotova u prvo svitanje, uputit će se s barjakom svi oni koji će barjak pratiti. Selo će pričekivati dok se svi ne okupe i zajedno krenu put Grada. Pogotovo im je župnik preporučio kako će se u Gradu vladati.

Kada se sve potanko doznalo, domaćin je određivao tko će u Grad. Trebalo je odrediti tko će tamo na Kandeloru ujutro, tko popodne, a tko pak na Vlasiće. Domaćin je morao na Vlasiće za barjakom. Ostali će poći tako da netko vazda ostane doma radi čuvanja kuće i hranjenja životinja. I djecu, onu poodrasliju trebalo je povesti u Grad, ta i njima je Sveti Vlaho. Neka djeca vide što nijesu vidjela. Neka se uče kako će i oni slaviti Vlasiće kad narastu. Njih je majka vodila. i onako na majčinsku ih putila u svečanost. Majčinska je riječ vazda jaka, pa to onda bila najbolja vlasićka poduka mlađima.

Vrhunac priprava za Vlasiće bio glas da su festanjuli bili u paroka. To je značilo da su pozvali dotičnu župu na svečanost. župnik će to u dojduću nedjelju reći s oltara, ali je to bilo prije toga čuti. Puka skladnost bilo pozivanje - jer bi i bez poziva svatko došao na Festu ako je ikako mogao - ali je značila mnogo. Povezivala je sela s Gradom, neobičnim, zlatnim vezom.


NASTAVLJA SE ....

Iz teksta Tomislava Macana "Vlasići" - Zbornik Župe dubrovačke 1985.


Podijeli ovaj članak

Submit to DiggSubmit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to TechnoratiSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn


Pošaljite nam

Vašu priču s putovanja

podijelite s čitateljima Župčice

doživljaje, avanture i trenutke

za sjećanje zabilježene fotografijom

 

Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.